Prije tjedan dana je skupina poznatih “intelektualaca” potpisala “Deklaraciju o zajedničkom jeziku” u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori, a potom je Deklaracija ponuđena svakom na “potpis” (preko interneta). Nisam potpisao Deklaraciju, zbog dva razloga: prvo, nisam neka poznata osoba, pa moj potpis ne bi nikom ništa značio; drugo, nešto mi smeta u Deklaraciji. Nisam odmah shvatio što.
Deklaracija zapravo govori o standardnom jeziku, tj. onom jeziku koji se govori na TV Dnevniku, vijestima na (državnom) radiju i na kojem se pišu školski udžbenici, i na kojem se pišu i na koji se prevode knjige, pogotovo tzv. “publicistika” – dakle, ne nužno romani i priče s izmišljenim likovima.
Deklaracija tvrdi da standardni hrvatski, srpski itd. nisu “odvojeni jezici”, već “varijante istog jezika”. U čemu je razlika, pitate se. Ideja je: ako su to varijante istog jezika, prevođenje nije potrebno, nisu potrebni posebni razredi za djecu koja “govore srpski” i djecu koja “govore hrvatski”. Dalje, na tragu onog što godinama ponavlja S. Kordić, svaki “narod” ne mora imati poseban, vlastiti “jezik”, i to ga ne čini manje narodom (to ne piše doslovno, ali to je podloga Deklaracije).
Veze “jezika” i “nacije” ili “naroda” nisu ništa novo. Prije 167 godina, u Beču, skupina hrvatskih, srpskih književnika i lingvista – i jedan slovenski – donijeli su “Bečki književni dogovor”. U njemu se dogovaraju koji dijalekt će biti standardni (onaj koji je ostao do danas) i oko nekih detalja pravopisa, pozivajući se na češki, staroslavenski i čak na drevni indijski jezik sanskrit. Dogovor počinje ovim riječima:
Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući kako nam je književnost raskomadana... bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno da bude književni jezik (Izvor)
Na ovom mjestu se moram posvetiti malo fenomenu koji se obično zove “
nacionalizam”. Odmah moram jasno napisati:
nacionalizam se ne smije shvaćati negativno, odnosno isključivo negativno. Da nema nacionalizma, danas bih živio u Austro-ugarskoj, a cijela Afrika i Amerika bi bile isključivo kolonije europskih sila. U SFRJ je nacionalizam imao negativni prizvuk, zbog nacionalizma se moglo ići u zatvor – nacionalisti su bili oni koji su se zalagali za razdvajanje Jugoslavije na posebne države, a propagiranje takvih stavova je u Jugoslaviji bilo kažnjivo. (Nasuprot tome, javno zalaganje za izdvajanje Quebeca iz Kanade ili Škotske iz Ujedinjenog Kraljevstva nije uopće kažnjivo, pa ni neobično).
Ideal nacionalizma su jasno odvojeni “narodi”, s odvojenim “kulturama” (tj. zna se koji je “naš” znanstvenik i književnik, ne “dijelimo” ga ni s kim) – i odvojenim državama. Često je ideal, ali ne uvijek, i vlastiti jezik. Naravno, stvarnost nije takva. Mnogi narodi nemaju svoju državu. Na svijetu postoji oko 200 država, a možda i do 6000 jezika, po nekim lingvistima (po drugim manje, ali u svakom slučaju bar nekoliko tisuća). Mnoge jezike govore vrlo male skupine ljudi. Recimo, čuveni jezik pirahã, po nekim lingvistima bitno različit od svih drugih jezika na svijetu, govori oko 300-400 ljudi u amazonskoj prašumi u Brazilu. Teško bismo njih zvali “narodom”, a književnosti nemaju.
Neki narodi, kao Romi, govore zapravo dosta različitim dijalektima, pa i jezicima (većina Roma u Međimurju zapravo govori rumunjski, budući da su se njihovi predci doselili od tamo), a nikakve države nemaju. Pitanje je, zapravo, jesu li Romi (koji žive raspršeni u mnogim državama) “narod” na isti način kao Francuzi ili Hrvati. Osjećamo da je potrebna i neka politička organizacija da bi neka skupina bila “narod”. Teško je definirati što je narod. Na Novoj Gvineji – otoku 14 puta većem od Hrvatske, ali s oko 11 milijuna stanovnika – govori se oko 1000 jezika (vjerojatno nešto manje, ali ipak mnogo). Sami stanovnici pripadaju različitim rasama. Koliko naroda živi tamo?
Nacionalizam podrazumijeva neke stvari koje su nekad bile nezamislive. Da se možete vratiti u prošlost, i pitati prosječnog stanovnika Rimskog Carstva voli li Rimsko Carstvo, sigurno bi vas blijedo pogledao. Nikom tada nije padala na pamet “ljubav” prema državi. I stoljećima kasnije, država je zapravo bila privatno vlasništvo vladara: ako se neka princeza, vladareva kćer (standardno hrvatski: kći), udavala za princa iz susjednog kraljevstva, kao poklon je mogao ići i komad kraljevstva, zajedno sa stanovnicima: vladar bi potpisao papir, i dojučerašnji podanici kraljevstva X bi postali podanici kraljevstva Y. Što su o tome mislili sami podanici – nikog nije bilo briga.
Nacionalizam je prvenstveno način da se osjećajima oslobodi “snaga” običnih ljudi. Za vrijeme Rimskog Carstva, nikom nije padalo na pamet žrtvovati se za Carstvo: ljudi su se javljali u rimsku vojsku radi plaće i drugih beneficija. To je jednostavno bio posao. Širenjem nacionalnih ideja, tj. da je svatko emocionalno povezan s narodom i državom, ljudi se dobrovoljno javljaju u rat, plaća je sekundarna ili nebitna. Države u kojima je jak nacionalizam su u prednosti pred drugima, jer mogu mobilizirati velik broj ljudi za rat, a ponekad i za druge stvari. Da bi druge države to nadoknadile, i same potiču nacionalizam. Upravo se to dogodilo u 19. stoljeću (a nastavilo u 20. st.).
Ipak, nacionalni osjećaji obično ne nastaju od nule, obično prethodi neko zajedništvo (vjersko, jezično, izdvojenost na nekom otoku...) koje se onda samo potiče i oblikuje. Ako zajedništva nema, ili je drugačije nego što je potrebno državi, nastaju problemi, koje države rješavaju na razne načine, od propagande do nasilja. Recimo, kako bi se stvorilo zajedništvo u Turskoj, kurdskim naseljima su dana turska imena, a Kurdi, narod koji govori jezicima/dijalektima iz iranske obitelji, proglašeni su Turcima koji su “zaboravili turski”; kurdska abeceda je zabranjena, a javni mediji su bili isključivo na turskom. Rezultat je bio dugotrajni rat u nekim dijelovima Turske, s desecima tisuća mrtvih.
Još u 19. stoljeću su neke države poklanjale i prodavale teritorij (i stanovnike). Recimo, 1860. su Francuska i Pijemont-Sardinija sklopili sporazum da će Francuska pomoći Pijemontu-Sardiniji osvojiti ostatak Italije (gdje je vlast dijelom imala Austrija, dakle, zajednički rat protiv Austrije), a Pijemont-Sardinija će Francuskoj predati pokrajine Nicu i Savoju, doduše, nakon referenduma.
Da bi rezultat referenduma bio kakav se očekivao, francuska vojska je ušla u Nicu prije referenduma, zabranjeno je postavljanje plakata ili dijeljenje letaka koji bi se protivili pripojenju Francuskoj, kao i svako javno okupljanje protivnika, a objavljeno je i da će biti kažnjeni svi koji neće doći na glasanje. Guverner Nice, lokalni biskup i gradonačelnik su javno pozvali da se glasa “da”. Kako bi grad bio prikladno dekoriran, u crkvama su se blagoslovile francuske zastave i dijelile vjernicima da ih postave na svoje kuće i stanove.
Konačno, glasački listići nisu bili na zaokruživanje, već je postojao poseban “da” listić, i poseban “ne” listić: glasači su sami trebali nabaviti odgovarajući listić, prije referenduma. Dok su ljudima na ulici dijeljeni referendumski “da” listići (nije bilo problema ako bi netko ubacio nekoliko listića u kutiju na referendumu), “ne” listića nije bilo nigdje (navodno su se mogli nabaviti u Ženevi, u Švicarskoj, više od 500 km udaljenoj od Nice). Za svaki slučaj, na dan referenduma je privremena francuska uprava dijelila besplatna alkoholna pića, a širile su se glasine da će oni koji glasaju “ne” završiti u zatvoru. Nakon svih tih napora, rezultat referenduma je bio u skladu s očekivanjima: “da”.
Dakle, na stvarno mišljenje naroda se nitko nije obazirao. Pitanje jezika uopće nije igralo ulogu. U trenutku kad su građani Nice i Savoje postali građani Francuske, postali su Francuzi, a njihov jezik – francuski.
Drugdje nije bilo ni “referenduma”. Rusija je jednostavno 1867. prodala Aljasku, zajedno sa stanovnicima, Sjedinjenim Državama. Pedesetak godina ranije, 1803, Francuska je prodala SAD svoju koloniju Louisianu, ogroman komad zemlje od New Orleansa do današnje Kanade, površinom 27 puta veći od današnje Republike Hrvatske, zajedno sa svim stanovnicima.
Danas je nezamislivo da npr. Hrvatska pokloni Sloveniji dio teritorija Hrvatske (zajedno s ljudima) u zamjenu za nešto drugo, recimo novac. Teritorij i građani se tretiraju kao “svetinje”, tj. brane se vojno i prepuštaju samo ako nema drugih mogućnosti. Međutim, nije uvijek bilo tako, i nije ni danas svugdje tako.
Mnogi ljudi, pa i jezikoslovci, jednostavno podrazumijevaju nacionalistički pogled na svijet, recimo dijalektolog Dalibor Brozović, u svojih vrlo zanimljivih “Deset teza o hrvatskom jeziku” – originalno predavanju profesorima srednjih škola na savjetovanju u Šibeniku 1971. – kaže:
Jezik je najdragocjenija tekovina čovječanstva, ali kako je čovječanstvo u stvarnosti mozaik naroda s vlastitim povijestima i kulturama, tako je i ljudski jezik predstavljen u stvarnosti mozaikom narodnih jezika. Zato je svakomu narodu njegov jezik svetinja.
(D. Brozović, Deset teza o hrvatskom jeziku)
Vidite? Čovječanstvo je “mozaik naroda” (a u mozaiku su raznobojne pločice jasno odvojene, ne preklapaju se) i svaki narod ima “vlastitu povijest” i “kulturu”, a i vlastiti “narodni jezik”, koji je “svetinja”. Naravno da u stvarnosti nije posve i svugdje tako, a pogotovo tako nije bilo uvijek. Zapravo, nevjerojatno je da jedan znanstvenik, pogotovo lingvist, može tako nešto napisati.
Ali nacionalistički pogled na jezik je očit i u Bečkom dogovoru. Srbi, Hrvati i Slovenci su “jedan narod”, i on “treba jednu književnost” i posljedično – jedan jezik. Opet jednadžba jedan narod = jedan jezik.
Malo dalje, Brozović tvrdi:
Sa stanovišta usporedne slavenske gramatike i usporedne slavenske dijalektologije hrvatski dijalekti, zajedno s muslimanskima, crnogorskim i srpskim dijalektima, čine u južnoslavenskoj jezičnoj skupini užu zajednicu [...] Zajedništvo dijalektne osnovice jest činjenica, ali sredstvima same te osnovice mogli bismo razgovarati samo o težačkim poslovima (i to na razini pretfeudalne agrikulture), o glavnim meteorološkim pojavama ili o osnovnim fiziološkim funkcijama. [...] Za standardni jezik kao pojavu bitna je, naprotiv, civilizacijsko-jezična nadgradnja [...]
Ostavljam ovdje po strani Brozovićeve tvrdnje o “užoj zajednici” dijalekata koje su bez temelja¹, jer me zanima “nadgradnja”: Brozović nigdje ne kaže da je ta “nadgradnja” posve različita – jer je to nemoguće tvrditi – nego u tekstu koji slijedi bira riječi
sol,
kemijski spoj,
klor, dakle upravo one riječi koje su različite u srpskom i hrvatskom standardnom jeziku (i iz njega su uglavnom preuzete u svakodnevni govor).
Međutim, postoje i mnoge riječi iz “nadgradnje” kao zakon, kazna, zatvor, presuda, zatvorenik, ljubavnica, odmetnik, pištolj, otrov, bomba, pismo, auto, kamion, raketa, film, laser, brod, podmornica... kojima možemo napisati cijeli ljubavno-avanturistički roman, koji se, recimo, djelomično odvija pod morem, i u kojem se naš junak bori protiv zlog blizanca koji je zauzeo njegovo mjesto, te ga konačno pobjeđuje pomoću lasera.
I to je problem s nacionalističkim pogledom na stvarnost. Mnogo toga je zajedničko. Često ne postoje jasne granice. Granice se pomiču, pogotovo ako niste, kao Island, otok usred mora. Ako ne znate priču kako je Nica postala dio Francuske, pretpostavili biste da je to “oduvijek” bio francuski grad (zapravo je stoljećima bio više-manje nezavisni grad pod “zaštitom” Savoje, vojvodstva koje je referendumom nestalo u 19. stoljeću).
Dvadeset godina kasnije, 2001, Brozović će napisati:
bitno je da svaki Hrvat i svaki Srbin zna koji je tekst pisan njegovim jezikom i koji tekst može priznati svojim.
(D. Brozović, Svakom Hrvatu njegov jezik, Vijenac 192, 2001.)
Ovdje Brozović očito pretpostavlja potpunu odvojenost Srba i Hrvata, a najbitnija je, zapravo, riječ “svoj”. Brozović pretpostavlja kao što svaki Hrvat ima “svoju” državu, tako ima i “svoj” jezik i “svoje” tekstove (književna djela). Možda vas čudi što stavljam riječi u navodnike, ali “svoja” država zapravo nije isto što svoj auto ili svoja kuća. Auto i kuća pripadaju samo vama – ili je dijelite s malim brojem ljudi koji su vam bliski – i možete s njima raditi što želite. Država zapravo samo uvjetno “pripada” vama, i to radi toga što svakih par godina imate mogućnost izabrati svoje zastupnike, ali još više zbog emocionalne veze, posljedice nacionalizma; čini se da je demokracija povezana s nacionalizmom. (Dodatna je komplikacija ako ste Hrvat, a živite, recimo u Bosni i Hercegovini: koja je “vaša” država? Za koju reprezentaciju ćete navijati?)
Na ovom mjestu moram istaknuti: nema ništa loše u ljubavi prema narodu, prema državi, i, ako hoćete, predsjedniku ili predsjednici, vladi, ministarstvima, poreznoj ili carinskoj upravi. Ali, ako se želite baviti znanošću, ako želite nepristrano razmišljati o svijetu oko sebe i društvu u kojem živite, morate privremeno te osjećaje staviti na stranu, ili ih bar priznati. Zato vas molim: ako volite narod kom pripadate, i državu tog naroda, pokušajte isključiti, zanemariti te osjećaje dok čitate ostatak ovog teksta.
Brozović jednostavno navodi da je svakom “narodu” jezik “svetinja”, dakle da postoji emocionalna veza. Svakako su mnogi ljudi vezani za govor svog kraja, recimo ljudi u Zagorju za “kajkavski”, Zagrepčani za mješavinu “kajkavskog” i “štokavskog” koja se govori u Zagrebu, ljudi na otocima za lokalni “čakavski” govor i sl. Konačno, upravo taj govor su naslijedili od svojih predaka, to je “materinski” (dakako, malo tko zapravo govori kao ljudi prije 100 ili 200 godina).
Međutim, kod dobrog dijela Hrvata nema neke emocionalne veze sa standardnim hrvatskim jezikom. Konačno, to nije jezik kojim stvarno, svakodnevno govore, upravo suprotno ideji S. Kordić, da je svakodnevni govor zapravo standardni jezik. U Hrvatskoj je standardni jezik govor televizije, radija, škole, suda, tekstova koje su prepravili lektori, službenih dopisa, poreznih rješenja, ovrha. (Ako želite svakodnevni govor nazvati “standardnim”, morate smisliti posebno ime za jezik TV Dnevnika.) To određenoj grupi ljudi, ljubiteljima hrvatskog standardnog jezika, jezika TV Dnevnika, smeta. Tako npr. u priopćenju s druge sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika piše:
raspravljalo [se] o temeljnim pitanjima odnosa hrvatske jezične zajednice prema svojemu standardnom jeziku. Vijeće se složilo kako se to da je taj odnos duboko poremećen očituje višestruko. Najčešće u tome što je mnogim pripadnicima te zajednice teško doista ga i potpuno prihvatiti kao svoj. (Izvor)
Sve se svodi na jednadžbu narod (“hrvatska jezična zajednica”) =
svoja država =
svoj standardni jezik. Kako Hrvati vole svoju Hrvatsku, tako bi morali voljeti i svoj standardni jezik, onakav kakvim ga propisuje Vijeće za normu (koje je u međuvremenu ukinuto, što obožavatelji standardnog jezika i mnogi obični hrvatski nacionalisti nisu nikad prežalili).
Ali, standardni jezik je za prosječnog čovjeka ipak preapstraktna stvar. Ogromna većina misli da se radi o sitnicama u pravopisu i o silnim raspravama treba li pisati “neću” ili “ne ću”. Ogromnoj većini ljudi je mnogo bitnije da jedanaest ljudi na travnjaku u kockastim dresovima pobijedi. Obožavateljima hrvatskog standardnog jezika smeta što se govori o “kockama” na dresu – kad se radi o kvadratima. Izbornik nogometne reprezentacije odgovoran je za rezultate. Rezultati utakmica su očiti: pobjeda ili poraz. U slučaju vrlo slabih rezultata, slijedi otkaz ili ostavka. Političari se bar u principu biraju svake četiri godine, polažu račune za svoj rad i odgovaraju biračima. Rezultati su obično očiti: nezaposlenost raste ili pada, plaće rastu ili padaju. Članovi nekadašnjeg Vijeća za normu, jezikoslovci koji pišu “jezične savjetnike” i jadikuju kako Hrvati imaju “poremećen odnos” ne polažu račune nikom. Rezultati nisu jasni, ako ih uopće i ima. Laici često misle da jezikoslovci proizvode – pravopise. Istina, proizveli su ih dosta.
Ovo do sad je više-manje nepristran prikaz stanja stvari. Sad slijedi moje mišljenje: za Hrvate, u nacionalističkom pogledu na svijet, “jezik” je izrazito neprikladan kao nacionalni simbol, zbog velike raznolikosti realnih, svakodnevnih govora. Postoje i drugi, za hrvatsku situaciju pogodniji nacionalni simboli: zastava, himna, neke pjesme, kralj Zvonimir itd. Umjesto da se standardni jezik pametno koncentrira na stručnu terminologiju, a da se u ostatku ostavi raznolikost, ono što se stvarno govori, pa da se nitko ne osvrće je li netko zapravo rekao lijepo, lipo, ljepo, neću ili neču, da li znaš, jel znaš ili znaš li, hrvatski standardni jezik inzistira na milijun sitnica koje su zapravo same sebi svrha; kad ljudi ipak govore kako znaju i žele, to se proglašava “nekulturom” i “poremećenim odnosom”.
Na ovom mjestu će mnogi pitati: ipak, nekih pravila mora biti? Da svatko vozi kako hoće, bile bi tisuće mrtvih. Da. Ali se ne mora propisati da svaki vozač mora nositi kravatu i biti obrijan. Prometni propisi su neophodni minimum. Može se, ako se želi, letvica podići jako visoko, pa stvarno propisati da vozači moraju biti obrijani i nositi kravatu, i, stvarno, neki ljudi to mogu početi slijediti; oni koji to ne žele se mogu proglašavati nekulturnim itd. Ali je pitanje je li to pametno i potrebno. Postoji razlika između bitnog i nebitnog. Vijeće za normu je sve proglasilo bitnim, pa je raspravljalo i o upotrebi glagola “odmarati”, gdje mnogi ljudi (ali ne svi, pa ni ja) govore odmaram umjesto odmaram se. Taj detalj, po Vijeću:
Proizlazi iz nemara prema pomnijem izražavanju, stava očito negativnog i razornog. Odustajanje od norme tu je čista šteta jer razgrađuje stečene vrijednosti. Oko norme tu treba ustrajati dokle god ima ikakve mogućnosti da se ravnoteža, koja je već bila postignuta, obnovi i učvrsti. Pa makar time držali neobranjiv položaj. I poraz je tu vrijednost. (Zapisnik s 22. sjednice Vijeća)
Dakle, razlikovanje dva značenja pomoću povratne čestice
se predstavlja “stečenu vrijednost”, dok je razlikovanje pomoću neprijelaznog oblika (bez objekta,
odmaram) i prijelaznog oblika (s objektom,
odmaram noge) “nemar” i “negativan i razoran stav” (iako oni izražavaju istu razliku, samo različitim sredstvima). Posve je smiješno i nevjerojatno da lingvisti tako nešto izjavljuju: ovo je primjer kako neograničena ljubav prema standardnom jeziku može pregaziti očite činjenice struke, jasne čak i laiku...
Jasno, za razliku od Vijeća, većini Hrvata standardni jezik ipak nije svetinja. Pa što ako netko odmara. Ali im je njihov lokalni jezik, dijalekt, govor, kako hoćete, često drag. I standardni hrvatski jezik im je ipak bliži od npr. standardnog srpskog, jednostavno jer su na njega navikli.
I tu dolazimo od onog što meni smeta u Deklaraciji iz 2017.:
Standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika. (Izvor)
U čemu je problem? Nije li i raznolikost govora u Hrvatskoj zapravo “bogatstvo”? Da, ali u smislu
raznolikosti. “Štokavsko” (i standardno)
zašto nije sinonim “kajkavskog”
zakaj ili “čakavskog”
zač (s dugim
a). Jedna riječ se koristi u jednom dijelu Hrvatske, druga u drugom. Dakako, ima i preklapanja, ali čovjeku s Hvara
zakaj nije riječ koju koristi. On koristi samo
zoč (lokalna varijanta “čakavskog”
zač) i
zašto.
Zakaj nije “njegova” riječ. On razumije tu riječ, ali za njega ona zvuči dijalektalno, neobično, nešto što govore ljudi u drugom kraju. Za nekog iz Zagreba ili Krapine,
zakaj je sasvim obična i svakodnevna riječ, a
zač ili
zoč mnogi neće ni razumjeti.
Nije sve svačije.
Prije Deklaracije iz 2017. održana je serija “konferencija” pod naslovom Jezici i nacionalizmi. Na konferenciji u Splitu, 20. 5.2016, jedan gost u publici je rekao nešto što je izazvalo smijeh, a mnogo je bitnije nego što se čini:
[...] nemam ništa protiv da se kaže da je isti jezik [hrvatski i srpski], ali ja neke stvari naprosto ne mogu prihvatiti i neću tako govoriti. Za mene Andrić nije napisao “Na Drini ćuprija”, nego je napisao “Most na Drini”. Možete se smijati [...] Ako ja prevodim s engleskog nešto, i ako tamo piše “bridge”, onda ću ja staviti “most”. (Transkript debatnog kruga, str, 47)
I to je, za mene, srž problema. Ja znam da se u Srbiji kaže
praziluk za ono što ja zovem
poriluk, i znam da se negdje kaže
bašča ili
bašta, a ima još naziva, za ono što ja zovem
vrt. I znam da se u standardnom hrvatskom – po jezičnim savjetnicima, koje slijede voditelji TV Dnevnika i mnogi lektori, koji prepravljaju tekstove – ne može reći “koristim razne priručnike”, nego samo “koristim se raznim priručnicima” ili “rabim razne priručnike”. Ali to su sve oblici koji su meni više ili manje strani, oni nisu dio mog svakodnevnog jezika/govora/dijalekta i jezika ljudi oko mene. Budući da nemam potrebe pisati ili govoriti standardnim hrvatskim (ili standardnim srpskim), ja ih zapravo nikad ne koristim. I ja, netko kaže
most, ne primjećujem ništa neobično; kad netko kaže
ćuprija ili
rabim priručnik, odmah dižem pogled.
Nije sve svačije.
Naravno, nekima to ne zvuči strano, nekima je i bašča i vrt jednako bliska vlastitom govoru (ali im je možda stran npr. đardin). Nekima je i siječanj i januar jednako blisko – a ja zapravo ne koristim ni jedno ni drugo, govorim prvi mjesec. Za mene oblici siječanj i praziluk nisu “bogatstvo”, oni su izrazi koje moram naučiti ako želim razumjeti standardni hrvatski i jezik nekog iz Srbije. Nisu ni dobri ni loši: oni su izraz raznolikosti, jednostavno postoje. Riječ “bogatstvo” je, naravno, neodređena, ali ima pozitivnu konotaciju. Raznolikost je jednostavno činjenica.
Na ovom mjestu će se ljudima koji nisu uspjeli isključiti nacionalne osjećaje dići kosa: pa siječanj je riječ tvog jezika! Nije točno. Moj jezik je, striktno govoreći, ono što koristim većinu vremena. Uopće se ne sjećam kad sam zadnji put rekao siječanj. To nije riječ koju koristim, kao što ni poništra, hiža, gariful, oganj, pinezi ili gmajna nisu riječi koje koristim. Naravno, znam što te riječi znače. Ne mislim da su te riječi “loše”, znam da te riječi koriste neki ili mnogi ljudi u Hrvatskoj, ali ne i ja, niti ljudi oko mene.
Stav da je nešto “moje” – da su “moji” i siječanj, i gariful i poništra – samo zato što to koriste neki ljudi koji pripadaju istom narodu, ili zato što se to govori na televiziji, zato što tako govore neki profesori na fakultetu – dio je iluzije da svi pripadnici jednog naroda “dijele kulturu” (to je točno samo za male zajednice i narode). Zapravo, često ne dijele ni način života, ni tradiciju, ni svakodnevni jezik/govor. Običaji mnogih dijelova Hrvatske su mi potpuno nepoznati, kao i mnogi praktični detalji života. Da moram živjeti na nekom otoku i loviti ribu da bih se prehranio, vjerojatno bih jako brzo umro od gladi. (To je Benedict Anderson istaknuo: nacije su “zamišljene zajednice”, zapravo djelomične iluzije: niti se svi članovi nacije poznaju, niti dijele posve istu sudbinu, niti imaju iste običaje i navike, a opet se u mnogim aspektima ponašaju kao jedna cjelina.)
S druge je strane neka riječ, karakteristična za Srbiju, još manje “moja” nego siječanj ili zoč, jednostavno je iz sredine s kojom imam još manje dodira (zadnji put sam bio u Srbiji jako davno); naravno, netko drugi možda ima mnogo više dodira, ne kažem da su dodiri i veze loši.
Realno, riječ zoč ne doprinosi bogatstvu konkretnog “jezika” nekog stanovnika, recimo, Kragujevca u Srbiji. On je nikad neće upotrijebiti, a ako je čuje na televiziji (za što je mala šansa) ili je negdje pročita, morat će ju potražiti u rječniku – i vjerojatno je neće naći. Ni u velikim rječnicima “hrvatskog jezika” nema svih riječi: recimo, na Hrvatskom jezičnom portalu se nalazi gdje i đe, ali ćete uzalud tražiti čestu riječ (istog značenja) di, a kamoli “čakavske” varijante kadi i kade. Riječi zač i zoč ne morate ni tražiti po rječnicima.
U ovom trenutku će neki stati i reći: čekaj malo, zna se što je književni jezik, a što dijalekt. Pa valjda bar obrazovani ljudi u gradovima govore književno? U Hrvatskoj to nije tako jasno: mnoga književna djela sadrže i dijelove na “dijalektu”; i u školama se zapravo govori mješavinom standardnog jezika i dijalekta. Obrazovani ljudi u Hrvatskoj u principu ne govore dosljedno standardnim hrvatskim jezikom, pogotovo što se tiče izgovora. Verzija di je u Hrvatskoj mnogo običnija od đe.
Ne možete očekivati da je nekom jednako bliska riječ koju koristi od djetinjstva kao ona koju je par puta čuo. Ne možete očekivati da možete doći bilo gdje, govoriti kako želite i da će vas razumjeti. Ako želite razgovarati s nekim, morate se prilagoditi sugovorniku, a i on vama. Morate uzeti u obzir i činjenicu da neki Hrvati ne vole Srbe, neki Zagrepčani ne vole Dalmatince, neki Riječani ne vole Zagrepčane, a to nema veze s jezikom. Ne kažem da je to dobro, ne kažem da je mržnja dobra, ali je trenutno činjenica (oko trećine hrvatskih srednjoškolaca je 2011. izjavilo da Srbe treba istjerati iz Hrvatske, i zabraniti im ulaz, čak i kao turistima²). Nikad niste posve slobodni, pogotovo u relativno netolerantnom okruženju kao što su države nekadašnje SFRJ, u kojima gomila ljudi i dalje mrzi bivše neprijatelje:
Dakle, ako ja odem u trgovinu i pazim da neću izgovorit riječ „hiljada“, ja više nisam slobodan čovjek. Ako ne mogu da kažem u Hrvatskoj „zejtin“, iako mi se „zejtin“ ne sviđa kao riječ, ali radi primjera, „ulje“ je ljepša riječ. Ako ne mogu da kažem, to je jedna književnica jednom spomenula, Daša Drndić je spomenula epizodu kada je u hrvatskoj trgovini tražila boraniju. Nije mogla da se sjeti riječi „mahuna” pa je rekla „boranija” i od toga je nastao skandal. Ona u tom trenutku nije bila slobodan čovjek. (Transkript)
Ovdje nije problem u jeziku, problem je u nacionalnoj netrepeljivosti. Ako vam treba dokaz, probajte prošetati Zagrebom ili Splitom ogrnuti u srpsku zastavu, ne morate ništa govoriti.
I ako ostavimo netrepeljivost prema Srbima sa strane, probajte tražiti pomidor ili kaul u nekoj zagrebačkoj trgovini – vjerojatno vas neki prodavači neće razumjeti. To se govori u Splitu. Niste posve slobodni govoriti kako želite. Zapravo, ljudi iz “kajkavskih” i “čakavskih” sela nikad nisu bili slobodni u Hrvatskoj, iako su Hrvati: jedna prijateljica, iz mjesta pedesetak kilometara od Zagreba, gdje se govori “kajkavski”, ispričala mi je da se prvu godinu studija u Zagrebu potpuno bojala govoriti, jer ju nitko nije razumio ili su joj se smijali. Tek je nakon godinu dana počela dovoljno govoriti i zagrebačkim govorom i prilagodila se okolini. Naravno da bi bilo bolje da ljudi više razumiju ljude iz drugih krajeva i da budu tolerantniji prema pripadnicima drugih naroda. Realno, teško je očekivati da će svi znati sve: ono što ne koristite uglavnom i zaboravljate; većina ljudi se ne sjeća gomile stvari iz osnovne i srednje škole (probajte pitati ljude za teoreme o sukladnosti trokuta, na primjer).
Opet, nekim ljudima je jednako blisko i kaj, i ča i što i šta i poriluk i praziluk. Ali ti ljudi su u manjini. Nije riječ praziluk ništa “lošija” od poriluka. Jednostavno je činjenica da je meni bliži poriluk nego praziluk, kao i mom djetetu, i zato, ako mogu birati između crtića koji je sinkroniziran na način da se govori poriluk, i na način da se govori praziluk, biram poriluk. Na žalost, neki neće nikad dobiti verziju koja je bliska njihovom govoru, govorit će kaj, a likovi u crtiću samo što (makar se i to mijenja, pa neki od likova u hrvatskim sinkronizacijama crtića često govori kaj, a neki vidija i lipo i šta).
I sad dolazimo do konkretnih posljedica: što misle potpisnici Deklaracije, trebaju li se strane knjige prevoditi posebno na svaku varijantu, ili je prijevod na jednu dovoljan? Ako je prijevod na jednu dovoljan, znači da će svaki stanovnik četiri države tek ponekad imati priliku čitati neku knjigu u prijevodu na varijantu na koju je navikao. U praksi, prevodit će se na varijantu gdje je najveće tržište, a pogotovo na onu gdje se mogu naći najjeftiniji prevoditelji – na srpsku ekavsku. Dakako, zbog čitljivosti, knjige će se prevoditi na latinicu (već sad se svi srpski tabloidi, koji se bave aferama pjevača i glumaca, tiskaju na latinici, upravo zbog tržišta). I to je upravo ono što već 100 godina plaši neke Hrvate: na kraju će svi govoriti kao u Beogradu, ili će sve knjige biti tiskane u Beogradu (doduše, na latinici). Što ako je baš “institucionalno razdvajanje” neophodno da se sačuvaju lokalne posebnosti?
Bojim se da će “bogatstvo” – točnije, raznolikost – na taj način na kraju završiti u jednoobraznosti. Moći ću naći samo crtić sinkroniziran na praziluk, budući da je jedna sinkronizacija “dovoljna” – bitno je da se razumije. Ne mislim da je jednoobraznost nešto loše samo po sebi, ili da je praziluk “lošija” riječ od poriluka, ali se bojim da bi takav ishod bio vrlo asimetričan, da bi ga mnogi doživjeli kao veliku nepravdu i poniženje, a osjećaj nepravde, pogotovo u našem dijelu Europe, rađa želju za osvetom i sređivanjem računa. Mislim da nova Deklaracija nije do kraja promišljena, da je za autore najbitnije da se ljudi razumiju. To je vjerojatno najbitnije, ali to nije sve što je bitno.
__________
¹ pogledajte recimo Marc L. Greenberg, The Role of Language in the Creation of Identity: Myths in Linguistics among the Peoples of the Former Yugoslavia
² prema Ana Blažević Simić, Socijalna distanca hrvatskih srednjoškolaca prema etničkim i vjerskim skupinama
