Ni deset dana nakon pokretanja ovog bloga, na Facebook mi je stiglo ovo pitanje:
možete li nam objasniti kako se pravilno piše PEKARA ili PEKARNA ili PEKARNICA. Hvala.
Ovo pitanje me malo iznenadilo. Zapravo, svi bi se trebali iznenaditi ovim pitanjem! Evo i zašto.
Prvo, "pravilno pisanje" zapravo znači "u skladu s pravopisom". Recimo, "nepravilno" bi bilo napisati pekarra ili peqara. No ove tri iječi su očito napisane u skladu sa svakim pravopisom: kupite pravopis ako ga nemate i provjerite sami.
Naravno, pitanje zapravo znači "koja je od ovih riječi pravilna". No ako bolje razmislite, i to je pitanje čudno.
Što bi to uopće značilo da je nešto "pravilno" (u jeziku)?
U svakom jeziku (koliko znam!) postoje "nepravilne" stvari. Recimo, u engleskom se prošlo vrijeme glagola uglavnom stvara tako da se na glagol doda -d ili -ed, pa je prošlo vrijeme glagola call — called, prošlo vrijeme glagola use — used, itd.
Postoje i engleski glagoli koji se ponašaju drugačije: na primjer, prošlo je vrijeme glagola take — took, a od bring — brought. To su oni čuveni "nepravilni" glagoli koje morate naučiti napamet kad učite engleski.
No ti glagoli nisu nepoželjni, nije ih "loše" koristiti! Baš obratno — ako želite govoriti dobar engleski — morate reći "nepravilno" took a ne izmišljati neki "pravilan" taked... Jednostavno je engleski takav, a takvi su i ostali jezici: postoje neka pravila, ponašanje većine riječi, ali česte su i iznimke.
Prema tome, "pravilnost" u pitanju s početka izgleda znači nešto drugo — dakako, znamo i što: ideju da su neke riječi "loše" ("nepravilne") i da ih ne treba koristiti, dok su druge "dobre" ("pravilne") i da ih treba koristiti.
Mogli biste pomisliti: treba koristiti one riječi koje se općenito najčešće koriste! Dobro, koje riječi se stvarno koriste, recimo u nazivima trgovina? Potražio sam ove tri riječi na žutim stranicama za cijelu Hrvatsku i za Zagreb, i evo koliko odgovora sam dobio za svaku riječ:
riječ Hrvatska Zagreb pekara 746 92 pekarna 117 44 pekarnica 133 35
Očito je da svugdje prevladava pekara, a u Zagrebu je pekarnica zapravo najrjeđi oblik, dakako po žutim stranicama. Ponekad na istoj trgovini možete vidjeti više naziva:
Ako na žutim stranicama tražite cvjećarnu i cvjećarnicu, slastičarnu i slastičarnicu, vidjet ćete je da kod tih primjera češća riječ na -arnica.
Međutim, postoje zanimljivi izuzetci: mjesto gdje mesar prodaje meso nije nikad "mesarnica" nego mesnica; mjesto gdje se prodaju (ali i spravljaju) lijekovi nije "ljekarnica", već ljekarna (a mnogi je zovu i apoteka).
Pada mi na pamet još jedan primjer: mjesto gdje se prodaju knjige nije knjižarnica, već knjižara — riječ napravljena na isti princip kao pekara! Vidite li koliko ima izuzetaka i nepravilnosti?
Stariji Zagrepčani će se sjetiti kako su nekad prevladavale i voćarne, cvjećarne i slastičarne, a da su riječi na -anica zapravo noviji u natpisima na zagrebačkim trgovinama.
Toliko o tome što stvarno piše na trgovinama.
Postoji još jedna bitna stvar: neke riječi su proglašene "standardnima". Recimo, samo standardne riječi bi smjele biti u službenim dokumentima, zakonima, formularima, pravilnicima, sudskim odlukama i slično: ne može u jednom zakonu pisati vlak a u drugom cug. Gospodin koji je postavio pitanje je posve sigurno htio znati koja je od tri riječi standardna (nažalost, nije rekao zašto ga to zanima).
Hrvatski standard se zove i hrvatski standardni jezik. On često nije ono što je najraširenije u govoru. Recimo, riječ glačalo je standardna, iako je riječ pegla mnogo raširenija i svatko je zna, ali pegla nije standardna! Tako je baš pekarnica standardna riječ, iako nije najčešća.
Kako se odlučuje koja je riječ standardna, a koja nije? I tko to odlučuje? Ovo nije jednostavno pitanje, ne postoji jedan odgovor; pustimo to za sada.
Nestandardno ne znači i "loše". Zapravo, jako je teško reći što je "loše" u jeziku. Dakako, ako netko se loše izražava, nerazumljivo, ili je slabo naučio neki strani jezik — može se reći da govori loše. Recimo, kad netko uči hrvatski, može pogriješiti i misliti da je od glagola pisati sadašnje vrijeme ja pisam, ti pisaš... što će svatki poznavatelj hrvatskog, bio seljak ili akademik prepoznati kao krivo. Međutim, nemoguće je dokazati da su riječi pekarna, slastičarna i pegla "loše".
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje nudi svoje "jezične savjete" koji se zapravo svode na navođenje koje su riječi ili gramatički oblici standardni (tj. "dio standardnog jezika") a koji nisu. Njihov savjet za "nedoumicu" pekara-pekarna-pekarnica možete pročitati ovdje (upravo tamo piše da je standardna pekarnica).
Nažalost, niti tamo nećete naći odgovor zašto je nešto standardno, a nešto nije.
Sad ću vas razočarati: pitanje koja je riječ standardna nije jezikoslovlje. To je jednostavno znanje standardnog jezika. Lingvistici je mnogo zanimljivije kako ljudi stvarno govore. Ako želite znati koja se riječ najčešće koristi, ako pokušavate shvatiti zašto se neka riječ koristi — vi proučavate jezik, govor, to je jezikoslovlje.
Ali ako samo gledate u debelu knjigu u kojoj je popis standardnih riječi ili prepisujete sa stranica na internetu sa savjetima — to je samo gledanje u knjigu i prepisivanje. Pogotovo ako ne razmišljate kritički o onom što piše u knjizi: tada samo prenosite ono što je netko drugi odlučio. Nažalost, postoji dojam da se jezikoslovci bave utvrđivanjem što je "pravilno". Tako jezikoslovac Mate Kapović navodi:
najčešće je pitanje koje se stručnjacima za bilo koje jezično područje upućuje upravo to famozno »što je pravilno?«. (Kolo 3, 2009.)
Ako pitate što je "pravilno", a što "nepravilno", lingvist će vam (ako se pravi lud, i kao ne zna što vi zapravo pitate) reći da je npr. glagol uzeti, uzmem nepravilan. Ako vas zanima koja je riječ "službena", bolje pitajte koja je standardna! Ipak u tom slučaju pitajte nekog drugog, a ne mene — jer ja ipak nisam lingvist :)
Ovo nije kraj priče o standardu i "pravilnosti", ni izdaleka. Nikako.
