Ako vas zanimaju jezici, sigurno znate da su lingvisti otkrili mnogo toga o prošlosti jezika. Ali kako? Mnogo o prošlosti možete otkriti sjedeći na kauču ili fotelji. (Pritom ne kažem da lingvisti ponekad nemaju i mnogo terenskog rada!)
Kako uopće otkriti prošlost nekog jezika? Postoje tri načina. Najelegantniji je način naći neke stare zapise, i usporediti kakav je bio jezik prije 500 ili 1000 godina i danas. Nažalost, to često nije moguće. Na mnogim jezicima se uopće nije pisalo, a i najstariji zapisi su stari tek nekoliko tisuća godina. Jezikoslovci su uspjeli otkriti i dublju prošlost, vidjet ćete kako.
Ako nema starih zapisa, uvijek je moguće pogledati oblike u samom jeziku. Ako postoje neke nepravilnosti, one nam mogu otkriti prošlost. Evo jedne koju možda ni ne primjećujete:
jedno... | polje | ime | pleme | rame | sjeme |
u... | polju | imenu | plemenu | ramenu | sjemenu |
Vidimo nešto neuobičajeno. Dok imenica polje jednostavno mijenja završno o u u, druge imenice dodaju n na kraj, i onda u. Zapravo, skoro kao:
jedan... | kamen |
u... | kamenu |
Osim što u nominativu (obliku u prvom retku) nemaju n. E sad, da bismo to objasnili, možemo pretpostaviti da su nekad davno i imenice ime, pleme, itd. završavale s n, ali je on onda otpao iz nepoznatih razloga. Dakle, pretpostavimo da su nekad te riječi imale oblik imen i sl.
Običaj je da se takvi pretpostavljeni oblici, koji nisu nigdje zapisani, označavaju zvjezdicom, dakle *imen. Prema tome, mislimo da je nekad bilo:
jedan... | kamen | *imen | *ramen | *sjemen |
u... | kamenu | imenu | ramenu | sjemenu |
Zašto bi n otpao u obliku *imen, ali je ostao kamen? Ne znamo, ali opet možemo nagađati: ime i pleme su srednjeg roda, a kamen muškog.
Ovo izgleda kao čisto nagađanje, i uglavnom i je, ali ponekad nemamo drugog izbora. Još nešto: bez dodatnih podataka, nemamo nikakve ideje kad se ta glasovna promjena – otpadanje tog n – dogodila.
Probajmo nešto drugo: evo još jedne nepravilnosti koja nam možda može otkriti nešto o prošlosti:
gurati | tresti | peći | moći | reći |
gurala | tresla | pekla | mogla | rekla |
Da je sve "pravilno", očekivali bismo oblike *pekti, *mogti i *rekti, po uzoru na oblike u prošlosti. Opet, možemo pretpostaviti da su nekad stvarno postojali takvi oblici, ali je onda iz nepoznatih razloga došlo do glasovne promjene:
kti, gti > ći
Znak "veće od" (>) je uobičajen simbol za "glasovnu promjenu".
Tako smo "objasnili" zašto ti glagoli u infinitivu završavaju na ći. Zapravo, jednu smo zagonetku (nepravilnost glagola) "objasnili" promjenom o kojoj ne znamo ni kad se dogodila, ni zašto. Ipak, nastavimo.
S glagolom moći – nekad *mogti – povezana je i imenica moć. Ali kako? Pokušajmo napraviti skok u nepoznato. U većini oblika ta imenica ima nastavak i, ili nastavak koji počinje s i: moje moći, bez moći, s moćima. Sad pretpostavimo da je nekad davno ta imenica imala oblik *mogt, i kad god bi dobila nastavak i, "aktivirao" bi se gornji zakon, i prešla bi u moći.
Kasnije je i oblik *mogt mogao biti zamijenjen s moć, jer je imenica bila previše "nepravilna" (kao što mnogi "pravilni" oblik kći zamjenjuju oblikom kćer, po uzoru na moje kćeri, moju kćer, s mojim kćerima - svi drugi oblici imaju er):
| > |
| → |
|
Naravno, opet nemamo dokaza, ali sve izgleda logično: glagol je bio *mogti, a imenica *mogt. Nekad je bilo sve pravilno, ali je glasovni zakon stvorio nepravilnu imenicu i glagol. Kasnije je nepravilnost imenice uklonjena po uzoru na druge oblike, i pojavio se ć i u nominativu – neočekivan sa stajališta glasovne promjene i povijesti jezika, ali očekivan sa stajališta govornika.
Možemo probati ići još dalje: imenica noć je jako slična imenici moć — obje su ženskog roda, a ne završavaju s a, obje dobivaju -i u množini (moje noći, moje moći) — je li moguće da je noć nekad bila *nogt? Ili možda *nokt? Nemamo glagol da usporedimo, možda je, možda nije.
Ovakav postupak se zove unutarnja rekonstrukcija, i njome se mnogo toga može naslutiti – ali nemamo previše garancija.
Drugi postupak je usporedba varijacija u raznim dijalektima i srodnim jezicima. Poznato je da u nekim riječima imamo u nekim krajevima ije ili je, u drugim krajevima e, a u trećim i:
snijeg | susjed | riječ | sreća | vreća |
sneg | sused | reč | sreća | vreća |
snig | susid | rič | srića | vrića |
Najbolje objašnjenje je da je nekad postojao poseban glas – po tradiciji se zove jat – koji se kasnije promijenio na različite načine u različitim krajevima. On se obično označava kao "e s kvačicom" (ě).
Ali što s riječima sreća i vreća? Zašto je tamo e, a ne ije? Možda zato što je promjena ovisila o prethodnim glasovima: ako je prije ě bio r, a prije njega još jedan suglasnik, dobili smo e u krajevima gdje je obično nastajalo ije. Vidimo da glasovna promjena može biti dosta komplicirana. Dakle, te riječi su nekad bile *sněg, susěd, *srěća itd.
Postoji još varijacija: u nekim "kajkavskim" govorima, i po pravilu u Sloveniji, u nekim riječima imamo o umjesto u:
ruka | susjed | put | zub |
roka | sosed | pot | zob |
Opet, najjednostavnija je pretpostavka da je na tom mjestu bio neki poseban glas, koji je negdje prešao u u, negdje u o. Označimo ga s U, i pretpostavimo da su nekad te riječi glasile *rUka, *sUsěd, *pUt i *zUb. Zanimljivo da te riječi u makedonskom na tom mjestu imaju a, tj. u Makedoniji je raka, pat, zab. Prema tome, imamo:
*U > |
o (Slovenija, dio Hrvatske) u (ostatak Hrvatske, BiH, Srbija, Crna Gora) a (Makedonija) |
Ideja je da su glasovni zakoni uvijek pravilni: *U se u Makedoniji uvijek "odrazio" kao a.
Obratite pažnju da nemamo nikakvu ideju kako se taj *U izgovarao – očito je to bio samoglasnik, ali ne znamo kakav, tek možemo naslutiti da je vjerojatno bio sličan o (jer je o po izgovoru negdje na "sredini" između a i u). Slično tome, ne znamo kako se zapravo izgovarao onaj "jat" (ě). Ovo se naziva komparativna metoda tj. uspoređivanje raznih jezika i dijalekata.
Ako proširimo vidike još dalje, i uzmemo u obzir ruski, primijetit ćemo da je u njemu ruka, zub itd. – nismo saznali ništa novo – ali je ovo jako zanimljivo:
ime | imena | sjeme | sjemena | pet | red |
imja | im'ena | s'emja | s'em'ena | pjat' | rjad |
Vidimo da tamo gdje smo pretpostavili da je nestalo n, ruski ima ja umjesto 'e, koje se inače pojavljuje. Kao da je gubitak n u ruskom promijenio izgovor e. Ali ono što je stvarno zanimljivo, i što možemo vidjeti tek usporedbom s drugim jezicima, kao ruskim: izgleda da se isto dogodilo u riječima pet i red – kao da su nekad te riječi glasile *pent i *rend.
Dakako, imamo stare zapise – oko 1000 godina, neke malo novije, neke i starije. (Oni su uglavnom pisani jezikom koji se zove staroslavenski. To nije jezik koji je predak svih slavenskih jezika, ali je prilično blizu.) Na tim zapisima se upravo na mjestima gdje smo pretpostavili ě i U nalaze posebna slova. To je su siguran dokaz da smo na pravom putu. A posebno, treće slovo se sreće i na mjestu gdje smo pretpostavili da je nekad bio en koji je kod nas postao e, a u ruskom ja.
Ali u tim zapisima nema oblika *mogti. Ili smo u tom detalju na krivom putu, ili je ta promjena mnogo starija od 100 godina.
Ima li načina da provjerimo ispravnost naših pretpostavki, osim starih zapisa? Ima. Ponekad je moguće nači riječi koje su prešle u druge jezike – tj. koje su "posuđene" – u neko davno doba. Dakako, te su se riječi dalje mogle mijenjati u tim jezicima, po razvoju tih jezika, ali i onda je često moguće razvoj "odvrtiti" unatrag. Mi nećemo imati taj problem, jer imamo par riječi koje potvrđuju naše pretpostavke, u albanskom i mađarskom:
mađarski | albanski | |
"red" | rend | rendi |
"petak" | péntek | — |
Kako znamo da je riječ péntek posuđena u mađarski, a ne iz mađarskog? Zato što u mađarskom ta riječ nema objašnjenja, "neprozirna" je, a u slavenskim jezicima znači – "dan broj pet (u tjednu)".
Možemo opet proširiti vidike. Do sad smo se kretali unutar slavenskih jezika - od ruskog, do slovenskom i makedonskog (poljski, češki itd. nismo koristili, a mogli smo). Jezici najbliži slavenskima su baltijski jezici – tako se zovu jer se govore uz obalu Baltičkog mora – litavski i latvijski. Usporedimo naše pretpostavke s litavskim – naravno, tamo gdje nađemo slične riječi koje znače isto:
hrvatski | ruka | zub | pet | noć |
pretp. | *rUka | *zUb | *pent | *nokt ili *nogt |
litavski | ranka | žam̃bas | penki | naktis |
Vidimo da djelomično nismo bili u pravu: stariji oblik riječi noć — praslavenski — bio je ipak *nokti ili nešto slično, a onda je taj -i na kraju otpao, ali nakon što se dogodilo kti > ći. To smo, doduše, mogli zaključiti i iz starih zapisa – u starim glagoljičkim i ćiriličkim tekstovima, na kraju riječi noć se nalazi još jedno slovo – koje se obično zove "jer" – i za koje se pretpostavlja da se nekad davno izgovaralo kao kratko i (ta pretpostavka, dakako, dijelom izlazi i iz ovih litavskih riječi). Ostalo vam ostavljam da zaključite sami.
Prije oko 200 godina je otkriveno da su, zapravo, mnogi jezici u Europi i Aziji srodni. Postoje tisuće riječi koje se podudaraju, i ta su podudaranja pravilna, tj. slijede glasovne zakone. O tim zakonima su ispisane debele knjige (o mnogim detaljima se još raspravlja), a evo jedne ilustracije očite srodnosti:
|
|
(Latinske i starogrčke riječi su dva oblika – nominativu i genitivu, jer se tek u genitivu vidi -k-.) Sanskrit je stari indijski jezik. Što se jezici stariji, to su sličnosti veće – osim baltijskih jezika, oni su se nekim čudom jako sporo mijenjali.
Postoji još jedna sličnost koja nije odmah očita: u albanskom, u starogrčkom, u sanskritu – zapravo, u svim jezicima u tablici, osim u osim engleskom – ove riječi su u ženskom rodu.
Objašnjenje ovih sličnosti je, dakako, srodnost – svi ovi jezici, i još mnogo njih, tzv. indoeuropski jezici – nastali su jednog jezika, "praindoeuropskog". Ne znamo kad se govorio, ne znamo gdje se govorio — minimalno prije 4500 godina, po mnogima i mnogo prije – i nemamo nijedan zapis na tom jeziku, a opet je sigurno da je u tom jeziku riječ za noć počinjala s n. Sve riječi u njemu su pretpostavljene, rekonstruirane: uvijek se piču sa zvjezdicom.
Danas indoeuropskim jezicima govori oko 3 milijarde ljudi.
Ali kad rekonstruirate riječi i gramatiku tog jezika, što dalje? Prvo, možete ga probati povezati s nekim drugim jezicima, koji na prvi i drugi pogled ne izgledaju srodni indoeuropskim jezicima – mnogi su pokušali s arapskim i finskim, na primjer. O tim vezama se raspravlja već cijelo stoljeće.
Možete probati i unutarnju rekonstrukciju, možete li što izvući iz nekih nepravilnosti rekonstruiranih oblika riječi. Baš je to probao lingvist Ferdinand de Saussure – sigurno jedan od najvećih jezikoslovaca u povijesti – kad je kao student pretpostavio da su u praindoeuropskom nekad postojali glasovi koji su u međuvremenu izgubljeni u svim jezicima, ali se tragovi vide u tome da neki samoglasnici postaju dulji ili mijenjaju izgovor na tim mjestima.
Tek nakon njegove smrti uspjelo se dešifrirati zapise na hetitskom jeziku, kojim se govorilo i pisalo prije nekih 3600 godina u području današnje Turske – to je bio nesumnjivo indoeuropski jezik, i u njemu se nekim čudom očuvao jedan od glasova koje je de Saussure kao student pretpostavio. (Kasnije je su otkriveni i drugi dokazi.)
Ne smijemo zaboraviti da je unutarnja rekonstrukcija ograničena: bez usporedbe s drugim, srodnim jezicima, nikad ne bismo znali da je u noć nekad bilo -*kt-.
Rekonstrukcija praindoeupskog nije gotova: na njoj se i dalje radi, a on nekim detaljima se jako dugo raspravlja – recimo, vjerovali li ne – nije jasno koliko je imao samoglasnika, jer se jedan pojavljuje jako rijetko.
Otkrivena je međusobna srodnost i drugih jezika: mađarski, finski i još neki jezici u Europi i Aziji; arapski i jezici na bliskom istoku i neki u Africi; kineski, tibetski i neki jezici u Aziji itd.
Vrlo je lako naći riječi koje su podudarne u nekim jezicima. Ali te podudarnosti su često slučajne: treba naći sistematske, pravilne podudarnosti. U želji da dokažu srodnost jezika, neki uspoređuju riječi koje imaju malo podudarnosti i u obliku i u značenju. Za usporedbu, sve one riječi u tablici znače točno noć. Bezbrojni su amateri pokupali dokazati srodnost jezika – obično svog – s nekim poznatim ili zagonetnim jezikom – npr. baskijskim, sumerskim, etruščanskim (ovi jezici su čuveni jer nije dokazana njihova srodnost s nekim drugom jezikom, a sumerski je ujedno i najstariji zapisani jezik).
Za kraj ove priče o čeprkanju o jezičnoj prošlosti, evo karte "jezičnih porodica" (najveća površina je obojana "indoeuropskim"):
Nema komentara:
Objavi komentar