Još malo o hrvatskom i srpskom

Nakon brojnih komentara na prošli post, odlučio sam napisati nastavak.

Prvo, o razumijevanju. Izgleda da razumijevanje između Danaca i Šveđana baš i nije tako veliko kako sam mislio. Ja sam se oslonio na prosudbu američkog jezikoslovca Johna McWhortera, koji je napisao:

In fact, I’ve watched speakers of Swedish, Danish, and Norwegian conversing with each other, each in their own native tongues, as a cozy little trio over drinks.

J. McWhorter: What is a language, anyway?

Zapravo, promatrao sam govornike švedskog, danskog i norveškog kako razgovaraju, svatko na svom jeziku, opušteni uz piće.

Izgleda da u govoru postoji veća razlika nego u pismu. I to je još jedan problem s usporedbama riječi – uspoređujemo li pisane oblike, ili kako se govori? Mnogi jezici, koji postoje u više verzija, razlike skrivaju u pismu. Razlika u govoru između SAD i Britanije je dosta veća nego u pisanju.

Kod nas je upravo suprotno, iz tri razloga.

Prvo, svaka razlika u govoru se vidi i u pisanju – piše se otprilike kako se govori, tako da Hrvati pišu biljeg, a Srbi (u Srbiji) beleg – ne baš mala razlika u pisanju.

Drugo, Srbi ponekad pišu ovako:

Činjenica je da velika većina stanovnika Hrvatske to ne zna pročitati, iako bi, kad bi im netko pročitao, sve razumjeli. To je jednostavno tako, a tako je bilo i prije 1990, iako se tada ćirilica učila u školama. Učila se – ali brzo zaboravljala. Sve novine i knjige su u Hrvatskoj bile pisane na latinici, a ono što ne vježbate i ne koristite, vrlo lako zaboravite.

Što se tiče ljudi koji ne znaju čitati ćirilicu, to je jednako razumljivo kao da je pisano japanskim.

Treće, u Hrvatskoj se često piše kako se zapravo ne govori. Iako ogromna većina ljudi u Zagrebu govori paradajz, kako se govori i npr. u Beogradu (možda se ipak malo drugačije izgovara i naglašava, ali se to u pisanju ne vidi), na hrvatskim proizvodima piše rajčica. Zato su razlike u tekstovima ponekad i veće nego što su u samom govoru, što je upravo suprotno od švedskog i danskog (ili npr. američkog i britanskog engleskog).

Kad sam prvi puta pročitao knjigu Jezik i nacionalizam Snježane Kordić – onu u kojoj piše da su srpski i hrvatski tek varijante jednog jezika – složio sam se s većinom stvari koje je napisala, ali svejedno mi je nešto smetalo, nešto tu nije štimalo. Kad sam je opet pročitao, shvatio sam o čemu se radi.

Evo gdje je problem. Ponekad ljudi – i znanstvenici – kažu jednostavno "A je B". Tako je S. Kordić napisala (i poslije puno puta ponovila):

Jezik je samo sredstvo sporazumijevanja.

Kad pročitam takvu izjavu, zapitam se: je li to istina u stvarnosti, u praksi, ili je to nečiji logički zaključak – možda želja – kako bi trebalo biti? To je kao da netko kaže "noževi su oruđa za rezanje mesa i ostale hrane", zaboravljajući da se noževima ponekad režu i ljudi – često oni koji ne žele da ih režu – i da su se mnogo puta noževi izrađivali upravo s tom svrhom. Mi možda ne želimo da se ljudi bodu i ubijaju noževima, ali to ne možemo ignorirati kad opisujemo svijet oko sebe. U stvarnosti, noževi ponekad služe i tome.

Primjer sličan jeziku je odjeća: mogla bi biti samo zaštita od vjetra i hladnoće, ali nije. Možda je bila vrlo davno, možda je nekim ljudima tako i sada, ali ne morate biti sociolog ili antropolog da shvatite da vrlo često ima mnoge dodatne svrhe.

Mnogo je primjera kad jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja, nego je i sredstvo prepoznavanja, odijeljivanja jednih od drugih. Recimo, rusko-australska lingvistica Aleksandra Ajhenvald je opisala plemena u Južnoj Americi (ili narode? pisat ću kasnije o tome da pitanje što je "narod" uopće nije jednostavno) u kojima se muškarci žene isključivo sa ženama iz drugih plemena, koja govore drugim jezicima. Štoviše, izbjegavaju se ženiti sa ženama koje govore sličnim jezikom (koji razumiju). Njihova djeca govore oba jezika (očev smatraju "svojim"); budući da su i očevi i majke u takvim obiteljima isto plod takvih veza, i oni sami znaju minimalno dva jezika, tako da djeca često odlično govore po četiri jezika – jedan za svaku baku i djeda.

Zar ne bi bilo jednostavnije da svi pređu na jedan jezik, ne bi li se bolje sporazumijevali, ne bi li im život bio jednostavniji? Ne, oni to uopće ne vide tako. Kako bi onda znali tko je iz kojeg plemena?

Dakako, ne upada samo S. Kordić u brkanje onog što misli da bi trebalo biti i onog kako stvari stoje (ako ikako stoje). Evo kako je hrvatski jezikoslovac Antun Mažuranić, brat pisca i političara Ivana Mažuranića, 1859. opisao odnos hrvatskog i srpskog:

Ne samo da su (po njemu) hrvatski i srpski samo različita imena za jedno te isto, nego su i Srbi i Hrvati samo različita imena za jedan narod. Međutim, i u njegovo vrijeme, ovo drugo je sigurno bilo više njegova želja nego stvarnost. Budućnost je bila upravo suprotna.

Okrenimo sve naopako: ako kažemo – hrvatski i srpski su tek varijante jednog jezika – što to znači, zapravo? Pa... to znači da se Hrvati i Srbi sporazumijevaju odlično, prijevod nije potreban. (To je otprilike odgovor S. Kordić.) Ali to smo već znali! (Osim kad Srbi pišu ćirilicom.) To nije nikakva nova informacija. Jasno da Hrvati razumiju, recimo, ovo:

Postavimo onda ovakvo pitanje: jesu li hrvatski i srpski dvije "varijante" na način kako su to američki i britanski engleski? Ne baš. Pa, koje su razlike?

Kad počnemo razmišljati o specifičnostima, stvari postanu zanimljive. I u doba kad su hrvatski i srpski bile "službeno" varijante jednog jezika, koji se zvao srpskohrvatski – dakle, u vrijeme Jugoslavije – to je bio vrlo poseban jezik. Imao je dva pisma (latinicu i ćirilicu), dva "izgovora" (npr. lijep i lep) i dvije "varijante" (npr. općina, siječanj i opština, januar).

Dakako, ima u svijetu sličnih primjera: hindi (ili hindski) je službeni jezik u Indiji, a urdu u Pakistanu. Užasno su slični – ali se urdu piše arapskim pismom, a hindi indijskim pismom devanagari; uz to je hindi "obogaćen" arhaičnim riječima iz sanskrita, jezika kojim se već odavno ne govori, dok urdu ima neke arapske riječi. I, dakako, većina govornika urdua su muslimani, a većina govornika hindija – hinduisti. Izgleda kao potpuno poklapanje s hrvatskim i srpskim, ali ovakvo stanje postoji tek od proglašenja nezavisnosti Indije i Pakistana, i međusobnih ratova koji su uslijedili.

Posebnost hrvatskog i srpskog je što su to bile varijante jednog jezika unutar jedne zemlje, govornici nisu bili na različitim kontinentima, kao u slučaju Amerikanaca i Engleza, koje razdvaja ocean. (Čini se kao da neki Hrvati i Srbi, kad ih već ne razdvaja ocean, pokušavaju povećati bar simboličnu udaljenost.) Postoji još jedna zanimljiva razlika: u SAD ne živi nezanemariva skupina Engleza, koji imaju novine na britanskom engleskom, škole na britanskom engleskom, svoje zastupnike u parlamentu, itd.

Kad počnete razmišljati na taj način, otvaraju se zanimljiva pitanja:

  • Zašto neki ljudi smatraju da pripadaju različitom narodu od ostalih ljudi oko njih, iako su i oni i njihovi roditelji rođeni na istom mjestu kao i ti drugi ljudi? Što to uopće znači pripadati nekom narodu?
  • Zašto je Antun Mažuranić, 1859, usred Zagreba, napisao da su Srbi i Hrvati jedan narod, koji govori jedan jezik? Koji su bili njegovi razlozi i način razmišljanja?
  • Zašto uopće postoje sličnosti – ali i razlike – u govoru na području Hrvatske, BiH i Srbije? Zašto se govori baš kako se govori na nekom području?
  • Zašto se uopće raspravlja o ovakvim temama? Zašto su mnogim ljudima bitna baš ovakva pitanja?

Na ova pitanja nije jednostavno odgovoriti, nešto su samo vjerovanja ljudi (konačno, i religije se zasnivaju na vjerovanjima), a nešto su kompromisi, odluke koje je većina u tadašnjim okolnostima smatrala najboljim mogućim. Na neka pitanja nitko ne zna ni približni odgovor.

U tekstovima koji slijede, pokušat ću objasniti svoj pogled na povijesne, društvene i političke okolnosti koja su dovele do ovakvog razvoja, pogotovo u Hrvatskoj. Ali neću samo o tome. Ima mnogo, mnogo zanimljivijih tema.

Nema komentara:

Objavi komentar