Jedan od načina podjele jezika je način na koji se odnose prema subjektima i objektima glagola. O čemu se radi? Stvar je vrlo jednostavna i lako shvatljiva. Naime, postoji nekoliko vrsta glagola. Najprije, kod tzv. neprijelaznih glagola, samo je jedna osoba, predmet ili pojava uključena u ono što je opisano glagolom. Na primjer:
Ana spava.
Kiša pada.
Kod takvih glagola je sasvim jasno što se zbiva, nema mogućnosti zabune. Ne može se ni reći koga ili što Ana spava. Za razliku od toga, kod glagola vidjeti, jesti, čuvati, tzv. prijelaznih glagola, možemo imati dvije osobe uključene u radnju: tko čuva koga, tko vidi koga?
Ana čita knjigu.
Ana vidi Ivanu.
Ana čuva djecu.
Jasno je da Ana vidi Ivanu, a Ivana ne mora vidjeti Anu, Ivana je samo objekt. Ali kako to znamo? Tako što je Ana na prvom mjestu u rečenici, isto kao u engleskom:
Ana can see Ivana.
Međutim, ako zamijenimo mjesta u rečenici, rečenica zvuči malo neuobičajeno, ali još uvijek je jasno tko vidi koga, to je i dalje Ana — iako nije na prvom mjestu u rečenici:
Ivanu vidi Ana.
Zašto je tako? Zato što u rečenici ne piše Ivana nego Ivanu, s -u na kraju. Na taj je način označen onaj koji je viđen. Kažemo da je ta riječ u posebnom padežu, akuzativu.
S druge strane, riječ Ana je u istom obliku kao u rečenici Ana spava, u padežu koji je "normalan" oblik riječi, kako ljudi pamte nečije ime, kako riječi pišu u rječniku: taj padež se zove nominativ. Ako uzmemo imena koja ne možemo mijenjati po padežima, bit će bitan samo poredak riječi:Natali vidi Ines.
Ines vidi Natali. — jasno je tko vidi koga
Engleski nema padeže (osim kod zamjenica), ali je princip isti: onaj koji je viđen, pojeden, pročitan... se nalazi iza glagola, a Ana je uvijek ispred:
Ana is sleeping.
Ana can see Ivana.
Ana is reading a book.
Jezici kao hrvatski i engleski se zovu akuzativni. Oni koriste posebnu oznaku za one na kojima se "vrši" radnja — kao mjesto u rečenici, ili poseban padež, akuzativ.
Dakako, ovo nije jedina mogućnost; na primjer, posebno bi mogla biti označena Ana kad želimo reći da Ana nešto radi nekom (čak i ako vidi nekog). To ne izgleda logično, ali takvi jezici stvarno postoje: zovu se ergativni. Ako koriste poseban padež kao oznaku subjekta prijelaznog glagola, taj se padež zove logično — ergativ. Jedan takav jezik je baskijski, takvi su i mnogi jezici na Kavkazu, kao i urođenički jezici u Americi i Australiji.
Postoje i još kompliciranije mogućnosti: da neki glagoli koriste jedan sustav, a ostali drugi sustav; da se jedan sustav koristi u sadašnjem, a drugi u prošlom vremenu, itd.
Mislim da u hrvatskom (i u ostalim slavenskim jezicima) postoji jedna pojava u kojoj se vidi ergativnost (shvaćena kao isti tretman subjekta neprijelaznog glagola i objekta prijelaznog): u konstrukcijama gdje je umjesto glagola glagolska imenica:
padanje kiše — očito je kiša ta koja pada
čitanje knjige — očito knjiga ne čita, nego netko čita nju
čuvanje djece — ne čuvaju djeca nekog, nego netko čuva njih
Ovo jest ergativnost, jer se sve riječi nalaze poslije glagolske imenice (padanje, čitanje...); nadalje, dobile su isti nastavak (-e), isti onaj koji bi dobili poslije prijedloga bez (bez kiše, bez knjige; to je genitiv).
No to ne vrijedi za sve riječi: ako je subjekt neprijelaznog glagola osoba, ovo je vrijedi — npr. ne možemo reći spavanje Ane!
Ovdje možete vidjeti kartu na kojoj su prikazani akuzativni i ergativni jezici (crvenim krugovima) kao i još neke kompliciranije mogućnosti.
Nema komentara:
Objavi komentar