Prekjučer sam bio na Skepticima u pubu - predavanjima i druženju koje organizira Društvo za promociju znanosti i kritičkog mišljenja. Od tri predavanja, drugo je bilo ono Snježane Kordić (ostala su se bavila poljoprivrednim poticajima i forenzikom krvi).
Nikad do sad nisam bio na njenom predavanju i bio sam pomalo negativno iznenađen. Govorila je pomalo ukočeno, vrlo polagano, a prezentacija u PowerPointu je bila dosta blijeda. Nije rekla ništa što nisam saznao iz njezine knjige Jezik i nacionalizam. Osim toga, neke stvari su ostale nedorečene i vjerojatno nejasne publici: što je to standardni jezik, koji je odnos dijalekata i jezika, što su to uopće jezici i dijalekti, itd.
Publika je postavila nekoliko pitanja nakon predavanja, između ostalog i ja -- opet, odgovori nisu baš bili upečatljivi. Ostalo je sasvim nejasno kako je došlo do toga da Srbi, Hrvati itd. imaju tako slične standarde.
Nažalost, gđa Kordić nije u predavanju pokazala kakvi su argumenti i izjave njenih protivnika, uopće nije prikazala situaciju u hrvatskom jezikoslovlju, a ta je situacija vrlo zanimljiva...
Snježana Kordić je objavila svoju knjigu 2010. nakon višegodišnje polemike. Knjigu zapravo čine njene polemike oko statusa hrvatskog jezika skupljene u jednu cjelinu. Njoj je bilo suprotstavljeno nekoliko hrvatskih jezikoslovaca, zapravo nijedan ju nije javno podržao. Pristup S. Kordić je jednostavan: hrvatski jezik je tek jedna varijanta policentričnog srpsko-hrvatskog jezika. Što to točno u praksi znači, nije posve jasno, osim da prevođenje nije potrebno.
Reakcije na knjigu S. Kordić su nerijetko bile vrlo nestručno, pa i zlobno pisane: na primjer, u Večernjem listu je Josip Pavičić napisao članak Paja, Paško i Snježana Kordić, u kojem recimo navodi:
Putovanje simpatičnog Donalda Ducka od Paje do Paška i natrag za nju će biti tek potvrda da je tu sve isto, odnosno da su hrvatski i srpski samo izvedenice policentričnog srpskohrvatskog standarda. [...] Zato, ako netko već hoće našeg Paška, neka ga slobodno uzme, samo neka nam ništa ne nudi u zamjenu: s Pajom nemamo baš dobra iskustva. [...] Tu bi uloga gđe Kordić mogla biti dragocjena. Kad je već sve isto, neka uvjeri Srbe da prijeđu na hrvatski.
Očito da Pavičić uopće ne shvaća što piše u knjizi, jer sama teorija policentričnosti kaže da postoje razlike. Tako britanski engleski ima mnoge riječi različite od američkog engleskog, pa i neke konstrukcije i fraze: nitko ne tjera Amerikance da počnu govoriti lift umjesto elevator. Nikad nitko nije tvrdio da je "sve isto", nego da su razlike vrlo male.
Recimo, brazilski i europski portugalski se mnogo više razlikuju nego hrvatski i srpski: imaju različite osobne zamjenice, različit izgovor u mnogim situacijama (npr. Portugalci s na kraju riječi izgovaraju [š]), tako da se gramatike obično odlučuju da predstave jednu verziju a onda na kraju pobroje razlike.
No postoje i drugi, mnogo veći problem: hrvatski i bošnjački (odnosno, kako ga sami Bošnjaci zovu - bosanski) su mnogo sličniji od hrvatskog i srpskog. Možemo li dokazati da je stvarno riječ o dva jezika? Je li potrebno prevođenje s hrvatskog na bošnjački i obrnuto? Treba li titlovati bosanske filmove?
Čini se da je nekim našim jezikoslovcima dovoljno da netko želi da ima vlastiti jezik - i nastaje poseban jezik, različit od svih ostalih jezika kao talijanski od mađarskog. To je pravno i politički sigurno tako, no je li to dovoljno, jezikoslovno gledano?
U ovom blogu ćemo proći razne jezične aspekte, objasnit ćemo da stvari nisu tako jednostavne kakvim ih smatra Snježana Kordić, pogledat ćemo kako se neki jezikoslovci sramote mijenjajući svoje mišljenje kako se mijenja vlast... i još mnogo toga.
Ako vas zanima, knjigu Snježane Kordić možete besplatno i legalno skinuti odavde (PDF).
Sličnost je velika, no miješa se politika i dolazi do izvrtanja nekih činjenica te na kraju imamo neki meni čudan miks, a ne čisti hrvatski jezik. Mijenjanje naglaska je također interesantno, pogotov što sada meni "hrvatski" zvuči više kao "bosanski". A volio bih čuti mišljenje o "šta". Naime, nekoliko puta sam se susreo sa ljudima koji tvrde da je to hrvatska riječ pa čak i narječje!, a poseban značaj bih dao korištenju te riječi u prosvjeti (škole, fakulteti), javnoj televiziji, saboru, itd. LP
OdgovoriIzbrišiUpravo radi ovakvih pitanja sam započeo i ovaj blog.
IzbrišiNa osnovi čega možemo tvrditi da je neka riječ "hrvatska"?
• jedan kriterij bi mogao biti da li se ta riječ trenutno koristi u hrvatskim novinama, u knjigama koje objavljuju pisci iz Hrvatske itd.
• drugi kriterij bi mogao biti — je li ta riječ prisutna u hrvatskoj književnosti iz prošlosti, tj. je li dio neke tradicije hrvatskog književnog jezika
• treći kriterij bi mogao biti — koristi li se ta riječ u govorima Hrvata (dakle u tzv. dijalektima).
Nije očito koji bi kriterij trebali uzeti. Vi očito primjećujete tu riječ kao nešto pomalo neuobičajeno (a ne primjećujete riječi dobro, kako — ne vidite ništa neobično u njima). No očito neki drugi ljudi ne vide ništa neobično!
Da bismo mogli odgovoriti na pitanja, morat ćemo ustanoviti što je uopće dijalekt, što je standardni jezik, što je uopće hrvatski jezik (što različiti ljudi misle kad to kažu), te na kraju zašto ljude uopće zanimaju ovakva pitanja — o pojedinim riječima — a ne recimo neke gramatičke osobine japanskog jezika ili paralele između arapskog i praindoeuropskog jezika (takvim se pitanjima lingvistika mnogo češće bavi)...
lijep pozdrav