Bok, moj naklon!

Mnoge ljude zanima zašto je riječ za nešto baš takva kakva je. Recimo, zašto se u hrvatskom kaže riba a ne fiš ili tko zna kako. Objašnjenja koja se daju su uglavnom dvije vrste: riječ je nastala od neke starije riječi, ili je riječ došla iz nekog drugog govora, odnosno jezika (tako je na primjer, riječ torba došla iz turskog). Dakako, odmah se može postaviti pitanje zašto je ta starija riječ zvučala baš tako, odnosno zašto je neka riječ posuđena, ili zašto je neka riječ u drugom govoru bila baš takva, ali iz nekog se razloga takva pitanja puno rjeđe postavljaju.

Zapravo, znamo pravi odgovor samo za riječi koje oponašaju neki zvuk (kao kreketati) i riječi koje koriste mala djeca (tata, mama, papa — to su riječi koje vrlo mala djeca mogu izgovoriti). Za sve ostalo imamo u najboljem slučaju samo djelomične odgovore.

Takva potraga za “porijeklom” riječi ili nekog izraza se zove etimologija. Ona je tek mali dio jezikoslovlja, ali je prilično popularna: ljudi koje inače jezikoslovlje baš ne zanima često imaju ili traže svoje objašnjenje za neke riječi, pogotovo ako odmah nije jasno: recimo, jasno je da je ribar nastalo od riba, ali nije baš jasno odakle riječ patuljak.

Nažalost, mnoga objašnjenja porijekla riječi koja kruže internetom vrlo su nategnuta. Jedan od najnevjerojatnijih primjera je “objašnjenje” nastanka zagrebačkog pozdrava “bok”. Očito objašnjenje je da je to nastalo od nekog izraza koji je u sebi imao “bog”, samim tim što se u Zagrebu nekad g na kraju riječi izgovaralo kao k (vrag se izgovarao kao vrak, prav kao praf itd, tako se danas izgovara u Samoboru, Vrbovcu i mnogim malim mjestima u okolici). Slično je u mnogim drugim jezicima, npr. good u engleskom good-bye je nastalo od god “bog”.

Nekom nepoznatom “etimologu” ovo očito nije odgovaralo, pa je smislio priču kako je “bok” nastalo od nekakvog austrijskog pozdrava “Mein Buecken”. Ukucajte u Google “etimologija pozdrava bok” i dobit ćete nekoliko tisuća rezultata, više-manje jednostavno kopiranih. Evo što piše u jednom:

Građanski trgovci se obraćaju mušterijama arhaičnim austrijskim pozdravom: "Mein Buecken," što je iskvarena verzija austrijskog njemačkog, koja se u Zagrebu čitala kao "Majn bokn " ili Moj naklon. S vremenom, paralelno su se razvijale obje verzije tog pozdrava, ali i odzdrava, tako da se pojavljuje i skraćena verzija: "Bokn" ili Naklon, a u susretu i skidanjem šešira. (Izvor)

Tko je ikad bio u Austriji, može posvjedočiti da se nigdje ne može čuti mein Bücken. Govori se grüß Gott ili servus, a ovaj drugi pozdrav je dao zagrebačko serbus. Ne postoji nijedan roman, povijesni zapis, rječnik... u kojem bi stajalo da je mein Bücken nekakav pozdrav. A njemački je dosta dobro poznat, itekako se zna kako se govorilo u 18. i 19. stoljeću u Beču i Austriji, postoji mnogo knjiga i zapisa iz tog doba.

Dalje, nijedan hrvatski pisac, povjesničar, nitko u Zagrebu u 18. ili 19. stoljeću nije zapisao da Nijemci u trgovinama pozdravljaju s mein Bücken (ako imate neku knjigu iz tog razdoblja u kojoj se spominje takav pozdrav, javite mi).

Čak i da je postojao pozdrav mein Bücken, je li uopće moglo nastati bok od njega? Kako bismo to zaključili? U tim slučajevima, lingvistika se uvijek se uvijek služi usporedbama.

Recimo, česti zagrebački izraz je grincajg — svežanj zelenila za juhu. On je nastao od njemačkog Grünzeug. Riječ piksa (metalna kutijica) je nastala od Büchse. Od njemačkog Zündspule je nastala cinšpula. Lako je naći još primjera, kao rikverc, Minhen itd.

U svim ovim slučajevima je njemačko ü dalo i. Prema tome, od Bücken je trebalo nastati biken, bikn a ne bokn.

Kako god pogledamo, priča o nastanku “bok” koja se provlači internetom izgleda posve neutemeljena. Ali zašto je onda ljudi kopiraju, umjesto da promisle ima li smisla? To je teško reći, očito je nešto u priči primamljivo. Osobno, pretpostavljam da je priču izmislio netko kome je smetala vjerska pozadina pozdrava bok. Da bi priču napravio uvjerljivijom, napisao je Buecken umjesto normalnog Bücken — neki ljudi ne shvaćaju da su to samo dva načina pisanja ü, a ue izgleda kao nešto što bi moglo postati o. Dakle, radi se o podvali.

U priči o “nastanku” bok se tvrdi da takav pozdrav ne postoji drugdje u Hrvatskoj, recimo u Rijeci ili Splitu. No tko je ikad bio u Rijeci i manjim mjestima u okolici — recimo, Opatiji — zna vrlo dobro da se tamo i odrasli ljudi, pa i koji nisu bliski prijatelji, pozdravljaju s bog. Zapravo, starija verzija tog pozdrava je boh. U lokalnom govoru (a njega ću kasnije u ovom blogu opisati) je g na kraju riječi postao h, kao što se u Zagrebu i okolici nekad g na kraju riječi izgovaralo kao k. I danas se boh može pročitati u značenju “pozdrav” u osmrtnicama u riječkim novinama, dakle u vrlo ozbiljnom kontekstu (cijeli je pozdrav na lokalnom govoru, ali je ipak lako razumljiv):



(Izvor (PDF) — u svakom Novom listu je nekoliko posljednjih pozdrava s boh; tog dana ih je bilo 5, riječ je prilično česta)

Nažalost, ovakvo “objašnjenje” da bok potječe od Mein Bücken se čak nalazi i na web-stranicama nekih osnovnih i srednjih škola, što je jednostavno nevjerojatno — bar u svakoj školi postoji nekoliko profesora koji su studirali hrvatski jezik i koji bi trebali znati procijeniti ima li ta priča ikakvu osnovu.

Koliko ljudi mogu besciljno razmišljati o porijeklu neke riječi i iznositi dalekosežne ali brzoplete zaključke, ignorirajući najjednostavnije i lako provjerivo objašnjenje, svjedoči i ovaj nevjerojatan tekst, potpisan punim imenom, prezimenom i adresom (fakultetski obrazovane osobe, da bude još bolje):

Jedan je turski povjesničar na TV izlagao svoju zanimljivu teoriju o podrijetlu Hrvata. Izvrsno je govorio naš jezik. Na kraju je dodao da se čudi i da se osjeća neugodno kad ga ovdašni prijatelji pozdravljaju pozdravom "bok", jer na turskom jeziku bok znači govno! (Izvor)

Ako pročitate ovaj tekst u cijelosti, možete zapaziti još jednu uobičajenu paranoju: u nekoj riječi ili izrazu je nešto ”protuhrvatsko”, “protukršćansko”. Tako je riječ bok “besmislena” jer znači “bočnu stranu”, a sve je naravno “masovno uništavanje hrvatskog jezika”. Pomisao da bi se jedna te ista riječ mogla negdje malo drugačije izgovarati nekim je ljudima jednostavno neshvatljiva. Takvih “upozorenja” protiv korištenja riječi bok ima mnogo. No i engleski good-bye je “besmislen”, ali ljudi tako pozdravljaju...

Opće je pravilo da u raspravama o jeziku na internetu ljude najviše zaokuplja je li neka riječ “hrvatska” ili “srpska”, kako bi se “trebalo ispravno” govoriti, a ako se u to još uključi porijeklo Hrvata i Srba, dolazi do rasprava koje se na nekim forumima vode doslovno godinama.

Da bismo došli do nekih vrijednih zaključaka, moramo imati neke argumente, moramo pokušati nepristrano zaključivati, bez “navijanja”. Ako ne znamo ili nemamo dovoljno podataka — trebamo priznati da ne znamo. Ako nagađamo, trebamo reći da nagađamo. Dalje ćemo nastaviti na taj način, a Mein Bücken ćemo uzeti kao podsjetnik da moramo biti sumnjičavi prema svemu, pogotovo pričama bez objašnjenja.