Jezik se mijenja

U prošlom postu sam spomenuo jezične promjene, kao ilustraciju da "čakavsko", "štokavsko narječje" ali i "slovenski govori" nisu izolirani otoci, ili barem da to nekad sigurno nisu bili. Kao primjer povezanosti, uzeo sam jezične promjene. Ali što su to jezične promjene?

Znamo da se jezik mijenja. Uzmite neku knjigu napisanu prije 500 godina i vidjet ćete koliko se tadašnji jezik razlikuje.

Čak i kad nemamo stare tekstove, možemo iz današnjih razlika zaključiti da je bilo nekakvih promjena. Kao što je poznato, negdje se govori pas, a negdje pes. Postoje brojni parovi takvih riječi (petak-petek, magla-megla itd.). Kako to objasniti? Dolazak do objašnjenja je nalik na detektivsku priču: ne znamo točno što se dogodilo, ne znamo ni kad se dogodilo, a kad se promjena događala — čini se da je nitko nije primjetio!

Jezične promjene imaju jednu zanimljivu osobinu: iako je jezik nešto što svatko koristi svaki dan, praktično nitko ne primjećuje promjene u jeziku. Nikad (koliko mi je poznato) nećete u nekakvoj prastaroj knjizi pročitati "do prije 2 godine se govorilo tako i tako, ali danas svi govore drugačije". Jezične su promjene toliko spore i neprimjetne da obično prolaze neopaženo. Tek kad netko uzme nešto napisano prije 100 godina, uočava neke promjene, riječi koje se više ne koriste, koje zvuče neobično.

Dakako, izuzetak je kad netko moćan odredi da se jezik mora promijeniti. Recimo, kad se dokument koji se u SFRJ zvao pasoš počeo nazivati putovnica, svi su primijetili. Također, nova riječ se može pojaviti s nečim novim: mnogi stariji se sjećaju da se mobitel odjednom pojavio kao riječ za džepni telefon. Do tada, postojali su samo telefoni koji su žicom bili spojeni s utičnicom u zidu.

Postoje tri objašnjenja zašto danas imamo negdje pas, a negdje pes, koje se mogu ovako shematski prikazati:

Ili je u nekim riječima, u nekim krajevima, iz nekog razloga, a postalo e, ili se dogodilo obrnuto. Odmah vidimo i problem: u mnogim riječima (npr. pisati, zrak) imamo svugdje a. Lako nađemo i riječi u kojima je svugdje e.

No, postoji i treći, manje očit scenarij: nekad je u nekim riječima postojao glas koji danas više ne postoji (označio sam ga s upitnikom) koji se negdje promijenio u a, a negdje u e.

Posve smo sigurni da se dogodio treći scenarij: imamo sačuvane vrlo stare tekstove i natpise gdje je baš na tom mjestu posebno slovo, različito od slova kojim se tada pisalo a i od slova za e. Mi to posebno slovo možemo danas pisati ə (kao obrnuto e; ima i drugih načina, npr. ъ).

Ne samo da smo sigurni da se dogodio treći scenarij, nego nam jedan sitni detalj pokazuje i kad se promjena dogodila. Taj detalj je grubo uklesani natpis na crkvi u Plominu. Natpis je pisan glagoljicom, starim slavenskim pismom, i iz oblika slova, zaključujemo da je napisan u 11. stoljeću, dakle prije otprilike 1000 godina1:

U kutu kamena piše:

SE E PISəLə S

Glagoljica, pismo kojim je pisan natpis, imala je posebni znak za baš onaj glas koji negdje postao a, a drugdje (npr. u Zagorju) e (zapravo, glagoljica je imala dva znaka, ali o tome malo kasnije). U mom prijepisu na latinicu, njemu odgovara "ə". Ne znamo kako se taj "ə" izgovarao, ali valjda je bio poseban — inače ne bi postojalo slovo za njega.

U mnogim situacijama se ə kasnije jednostavno prestao izgovarati: riječi koje danas završavaju suglasnikom završavale su zapravo s ə, pa je pas bio zapravo pəsə. Petak je bio petəkə (ako ste upoznati s razvojem slavenskih jezika, primjećujete da ovdje malo pojednostavljujem; detalje ostavljam za kasnije). Upravo zato danas imamo tzv. nepostojano a: od petəkə je nastalo petak, a od petəkapetka.

Prevedeno na današnji jezik, na natpisu piše "ovo je pisao s".

A sada slijedi najbitniji detalj: tko god je uklesao natpis, napravio je pravopisnu pogrešku. Naime, u "pisati" nikad nije bio ə: trebalo je biti a, dakle pisalə (onaj ə na kraju je OK, on je nestao kasnije). Autor natpisa je pobrkao a i ə, uklesao je ə gdje bi trebalo biti a.

Nije znao gdje se piše a, a gdje ə, jer ih sam nije razlikovao: u njegovom govoru više nije bilo razlike ta dva glasa, postojao je samo a.

Iz tog detalja, jednog "krivo" uklesanog znaka u kamenu, možemo biti sigurni da je ə postao a na istočnoj obali Istre već u 11. stoljeću, ili ranije2 (osim ako osoba koja je to uklesala nije bila "u prolazu"; povijest zaključuje što se najvjerojatnije dogodilo).

Iz tekstova koji su sačuvani u Dubrovniku, pa i istočnije, znamo da su tamo pisci još stoljećima sasvim jasno razlikovali a i ə, te se u tim krajevima za prijelaz ə > a obično smatra da se dogodio u 14. stoljeću, dakle 300-400 godina kasnije (jezične promjene se obično označavaju simbolom >, koji pokazuje prema novijem obliku). U dijelovima Crne Gore prijelaza nikad nije ni bilo: tamo je i danas (po selima, kod starijih ljudi) ə poseban glas, koji se izgovara između a i e (otprilike kao engleski bad). Taj "zaostali" glas između a i e je upravo ono što bismo i očekivali za glas koji je drugdje uglavnom postao a ili e.

Prema tome, čini se da je jezična promjena ə > a polako "putovala" prema jugu, širila se, i stala negdje u današnoj Crnoj Gori. Trebalo joj je 3 stoljeća da dođe od Istre do Dubrovnika; putovala je i prema unutrašnjosti, obuhvatila je cijelu Bosnu i Srbiju.

Ili nije? Što ako je došla iz unutrašnjosti, i prvo došla do Plomina, a tek kasnije do Dubrovnika? Ne znamo. Sve što znamo je da se pojavila u Plominu 3 stoljeća ranije nego u Dubrovniku.

Na koji način se uopće širila? Putovanjima ljudi? Trgovinom? Polaganim širenjem, tipa "moja je žena rođena malo sjevernije"? Ne znamo.

Jezične promjene su prilična zagonetka. Prvo, ne znamo zašto se događaju. Postoje kvazi-objašnjenja, tipa "sve se mijenja", kao i naoko logično objašnjenje da se "pojednostavljuje ono što je teško za izgovor".

Iako u ovim razlozima sigurno ima djelić istine, oni ne mogu biti potpuna istina: da se svi jezici na svijetu stalno pojednostavljuju, kako bi se što jednostavnije i lakše izgovarali, nakon par tisuća godina pojednostavljivanja, svi bi bili jednostavni za izgovor. Pokušajte nekog Talijana ili Amerikanca naučiti da izgovara riječi cvrčci i strpljiv i shvatit ćete da nije baš tako.

Drugi razlog misterioznosti jezičnih promjena je najbolje ilustrirati na primjeru. Različitim usporedbama, zaključivanjima (u kojima nema ništa misteriozno, kasnije ću ih objasniti) došlo se do zaključka da hrvatski (i svi slavenski jezici) imaju zajedničkog pretka s litavskim i latvijskim jezikom (tzv. baltijskim jezicima). Taj zajednički predak, od kojeg su nastali svi slavenski i baltijski jezici, govorio se prije nekih 3300 godina (što je vrlo gruba procjena, može biti i 500 godina ranije ili kasnije). Usporedbom glasova u modernim jezicima uspjelo se doći i do oblika mnogih riječi u tom pra-jeziku (dakako, opet nismo posve sigurni kako su se izgovarale). E sad, pogledajmo kako se mijenjala jedna riječ kroz tih 3300 godina, do današnjih jezika:

prije
3300 god. sūris sūris
2200 god. sūri sūris
1100 god. syrə sūris
danas sir
(hrvatski)
sūris3
(litavski)

Štogod je izazivalo promjene u riječi za "sir" u pretku hrvatskog jezika kroz 33 stoljeća (obratite pažnju: 33 stoljeća) uopće nije djelovalo na litavski. Riječ za "sir" se u litavskom nije promijenila u 33 stoljeća. Dobro, nismo posve sigurni kako se izgovarala prije 3300 godina, možda se malo promijenila. No razmislite koliko je to dugo. To je vrlo dugo.

Dakako, ovu riječ nisam slučajno izabrao. Da sam uzeo neku drugu riječ, vidjeli biste da su se neke riječi promijenile i u povijesti litavskog. Ali ono što je bitno je da je razvoj bio različit. Zašto?

Zapravo — ovo je sad moje mišljenje — glavni pokretač promjena u jeziku su promjene u društvu: doseljavanje, raseljavanje, miješanje stanovnika koji govore različitim jezicima. Različiti jezici su se različito razvijali zbog različitih povijesnih okolnosti. Čini se da su preci današnjih Litavaca imali mnogo mirniju povijest zadnjih nekoliko tisuća godina, ili barem drugačiju povijest. Jedan dio tih razlika, možda i odlučujući, po mom mišljenju, miješanje je s govornicima drugih jezika.

Da se vratimo u bližu prošlost: zapravo ne znamo zašto je negdje pas, a drugdje pes. Možda je to utjecaj govora starosjedilaca: Slaveni su, kad su se doselili, zatekli neke ljude koji su nekako govorili, starosjedioce. Problem je što o njihovom govoru znamo vrlo malo, praktično ništa. Ne znamo zašto u dijelu Crne Gore nije bilo te promjene.

Jezične promjene nisu samo stvar duboke prošlosti: neke jezične promjene se upravo sad događaju (ili su se upravo dogodile). Možda ste primijetili da neki ljudi brkaju jel (skraćeno od je li, npr. jel me netko tražio) i jer (tj. zato što, npr. prodajem je jer sam kupio novu). Lako se nađe:

Ves masina ispravna prodajem jel sam dobio novu (Izvor)

Ako netko nešto brka u pisanju, sigurno nema razlike u njegovom ili njezinom govoru — sjetite se Plominskog natpisa od prije 1000 godina. Nekim ljudima je riječ jer postala jel.

Nemamo pojma kad je i gdje ta promjena počela. Nemamo pojma koliko je raširena. (Ako znate gdje je i kada nastala promjena jer > jel, javite mi — častim pivom.) Ta promjena se događa sada, u svijetu gdje se sve može zabilježiti, u zemlji gdje postoje brojni stručnjaci, lingvisti, i o njoj ne znamo praktično ništa: mnogi je i ne zapažaju, a oni koji je zapažaju, uglavnom je ismijavaju. Da ne govorim da nemamo nikakvu ideju o razlogu te promjene (konačno, nitko ne piše sil za sir, promjena se odnosi samo na jednu riječ).

Promjena nikako nije ograničena na Hrvatsku, našao sam ovu sam sliku na internetu, koju je očito napravio netko u Srbiji — i valjda mislio da će biti smiješna:

Ne znamo razlog takvih promjena, ali ne zaboravite da govornici hrvatskog jesu pomiješani s govornicima drugih jezika; pritom ne mislim na Srbe ili Bošnjake — njihov jezik je praktično jednak. Mislim na Rome4, Albance s Kosova, zatim odnedavno Kineze, turiste koji posjećuju Hrvatsku. Ljudi i putuju, poslom, iz drugih razloga, provode vrijeme u inozemstvu, pa se vraćaju. Ljudi i stalno slušaju strane jezike — uglavnom engleski — s radija i televizije.

Neki jezikoslovci (a i ostali) misle da se ne bi smjelo dopustiti da se jezik mijenja tek tako, bez nekog "stručnog nadzora". Najbolje bi bilo da se što manje mijenja, a ako se već mijenja, da se mijenja kako bi stručnjaci (tj. oni) htjeli. Jedan srpski lingvist, Ivan Klajn, za sve krivi državu:

Država dozvoljava da se jezik divlje razvija (Izvor)

Jedan hrvatski lingvist, Radoslav Katičić (u razgovoru koji ću jednom posebno analizirati), jednostavno kaže:

Istina, jezik se mora mijenjati jer se ne može ne mijenjati, ali to nije dobro za jezik. Najbolje bi bilo da svi ljudi svugdje uvijek govore jednako. (Izvor)

Međutim, hrvatski jezik (tj. ono što danas zovemo "hrvatski", ma kako to teško bilo definirati i ma kako to mijenjalo nazive kroz stoljeća) se razvija "pod nadzorom" eventualno zadnjih stoljeće-dva. Ono 31 stoljeće prije je bilo razvoj bez ikakvog nadzora (a bilo je razvoja u još daljoj prošlosti, dakako). Upravo ono što danas neki smatraju "bogatstvom" (ili "raznolikošću") govora u Hrvatskoj je nastalo spontano, bez nadzora: divlje.

Jezik koga jezikoslovci, uključujući Katičića i Klajna proučavaju, koga objašnjavaju studentima... rezultat je tisuća godina jezičnih promjena, bez ikakvog nadzora države ili stručnjaka. Očito rezultat takvog razvoja nije tako loš.


1 Fotografija Plominskog natpisa s Wikipedije, autor Goran Moravček

2 Moram napomenuti da sam ovo saznao iz članka Dragice Malić, Hrvatski izgubljen u prijevodu.

3 Evo što Wikipedija kaže za sūris.

4 Recimo, riječ lova za "novac" je došla iz romskog jezika (odnosno, jednog od romskih jezika).

Silić: zbunjujući razgovor

Kad sam započeo ovaj blog, htio sam pokazati što široj publici da jezikoslovlje nije rasprava o tome koja je riječ “bolja” ili koja je riječ “hrvatska”. Nije ni rasprava o tome jesu li hrvatski i srpski dva “jezika” ili jedan “jezik”.

Razlozi su jednostavni: lingvistika nema načina utvrditi što je “bolje”, a što “lošije”, a - vjerovali ili ne - nema ni načina utvrditi jesu li dva govora jedan “jezik” ili “dva” - osim u slučajevima kad je to očito i svakom laiku, npr. u slučaju hrvatskog i mađarskog.

Osim toga, htio sam rasvijetliti pojmove “dijalekt”, “govor”, objasniti što su to glasovne promjene, pokazati što možemo saznati o promjenama u jeziku pomoću starih natpisa i sl. Međutim, da bih sve to objasnio, prvo moram objasniti neke osnovne pojmove, kao što su “fonem”, “izoglosa”, “naglasak” i sl.

Onda sam saznao za razgovor s prof. Josipom Silićem u Novom listu, gdje je “najveći živući lingvist” (po riječima novinara) sažeto govorio o hrvatskom i srpskom, dijalektima itd, na način koji, nažalost, prosječnom čovjeku sve čini još nejasnijim. Mnogo toga što je Silić izjavio - jednostavno ne stoji, ili je neprihvatljivo pojednostavljenje, karikatura.

Profesor Silić je “došao do zaključka da je narječje jezik”:

Ja sam napisao raspravu, to je jedna od mojih najnovijih rasprava, gdje sam, posluživši se teorijsko-metodološkim dokazima, došao do zaključka da je narječje jezik, što znači da su čakavsko, štokavsko i kajkavsko narječje jezici. Na simpoziju bi o tome najprije trebali raspravljati dijalektolozi, ali i svi oni koji se bave jezikom, od standardologa dalje.

Svatko se iz škole sjeća da “hrvatski jezik ima tri narječja”. I svatko je čuo za “kajkavsko”, “štokavsko” i “čakavsko” narječje, no ogromna većina ljudi ne zna ništa o njima, osim da se u “kajkavskom” kaže “kaj”, u “štokavskom” “što”, a u “čakavskom”, očito, “ča”. Narječja se dalje dijele u “dijalekte”, a oni u “govore”. Prema tome, imamo jednostavnu hijerarhiju.

Ne treba zaboraviti da kad se obično govori o “narječjima”, “dijalektima”, misli se uglavnom na govor starijih ljudi po selima: govor u većim gradovima i mlađih ljudi se uglavnom posve zanemaruje.

Onda se crtaju slike kao ova (s Wikipedije):

To je izuzetno pojednostavljena podjela, i bilo bi najbolje kad bi bila posve napuštena. Ona navodi na posve krive zaključke, a ove karte su još gore. Razlog je jednostavan - nakon 2 stoljeća što govore dijelimo na “čakavske”, “kajkavske” i “štokavske”, nije sasvim jasno jesu li neki govori “kajkavski” ili “čakavski”. Još uvijek nije jasno kako podijeliti “kajkavsko” narječje na dijalekte.

Za govore u Gorskom kotaru je jasno da s “kajkavskima” sjeverno od Zagreba imaju malo veze. “Čakavski” govori oko Rijeke se mnogo više razlikuju od “čakavskih” govora na Korčuli nego što se ti govori na Korčuli razlikuju od “štokavskih” govora. Na primjer, evo zapisa “čakavskog” iz Opatije:

Da se ne bin rashićeval z «ne daj ti Boh» kakovun satirun (to j’ ono kad se škrecaš s teškemi stvarami da ne bi zgjedale tako teške kot ča su, nego ako je moguće smešno), naša draga urednica mi je zajeno rekla da bi bilo jako dobro ako moren napisat ča «za Novo leto» ili blagdani, kako je i red va decembre. No pak sada, mislin se ja, ča je pravo Bogu za reć i nisan neki čovek od dešperije, al’ druge bandi baš me pogodila.

Na kartama kao što je ova gore, “čakavski” je označen jednom bojom, iako su razlike unutar “čakavskih” govora veće nego razlike unutar svih “štokavskih” govora prikazanih na karti!

Zatim, ovakve karte tipično staju na političkoj granici - obično na slovenskoj, a u slučaju ove karte, čak i na srpskoj, iako je dobro poznato, dokumentirano, da slični govori postoje i preko tih granica (“ijekavski štokavski” postoji u Srbiji, pa i “ikavski štokavski”, a “čakavski” postoji u Sloveniji u nekoliko sela, čak i ako odlučimo ostati kod tradicionalne podjele).

Razlog je jednostavan: preko granice su Slovenci, oni govore slovenski jezik, a on ima svoje dijalekte - koji s hrvatskim dijalektima nemaju veze. U stvarnosti, ništa nije dalje od istine, kao što ćete uskoro vidjeti.

A što kažete na tezu lingvistice Snježane Kordić da to nisu standardni jezici nego tek standardne varijante jednog te istog policentričnog standardnog jezika?
– E, to se suprotstavlja mojoj tezi. Nije se uspostavila odgovarajuća razlika između čakavskog, kajkavskog i štokavskog, koji su autonomni, cjeloviti, što znači da jedan s drugim nemaju veze.

Zapravo, Snježana Kordić ima vrlo sličan pogled Siliću (kasnije, kad budem govorio o Snježani Kordić, pokazat ću kako se ona i Josip Silić kronično ne razumiju, iako imaju zapravo slično mišljenje).

Kordić kaže da postoje 4 “standardne varijante” unutar jednog “srpsko-hrvatskog” jezika - koji bi se mogao zvati i “štokavski”, ali je “srpsko-hrvatski” uobičajeno.

Silić kaže da postoje 4 “standardna jezika” unutar jednog “štokavskog” jezika. Ono što je Siliću “jezik”, za Kordić je “varijanta”, ali je sve ostalo isto.

No, što to Silić misli kad kaže “nije se uspostavila odgovarajuća razlika”? Kakva je to “odgovarajuća” razlika, a kakva “neodgovarajuća”?

Što znači Silićeva izjava da “nemaju veze”? Znači li to da je njihov razvoj bio posve odvojen, kao da se radi o “otocima”?

Vrlo je lako pokazati da nije. Uzmimo za primjer jednu jednostavnu riječ: dan. Ta riječ u “kajkavskim” govorima glasi den (ili slično). U “čakavskim” govorima glasi dan. Ali ta riječ glasi dan i govorima u jugozapadnoj Sloveniji (zato je danas u slovenskom standardnom jeziku dan). Glasi dan i u ogromnoj većini “štokavskih” govora, osim govora u jugoistočnom dijelu Crne Gore (što se proteže i na Kosovo) gdje glasi dæn, dən i sl. (æ i ə su posebni glasovi, preciznije, “fonemi”, kojih uglavnom nema u većini “štokavskih” i “čakavskih” govora).

Ako pogledate na karti ovo područje na kojem se govori dan, a ne nešto drugo, radi se o velikom, neprekinutom području, od zapadne Slovenije do Boke kotorske u Crnoj Gori. Unutar tog područja su i “slovenski”, “čakavski” i “štokavski” govori. To očito nije slučajno, očito su se unutar tog područja dogodile zajedničke promjene. Prema tome, njihov razvoj nije bio odvojen.

Uzmimo za primjer drugu riječ: petak. Područje gdje je takav oblik je slično području gdje se govori dan, ali malo uže: postoje i “čakavski” govori gdje se govori petek ili petok (nalaze se na Krku i Cresu). Niti se u Sloveniji ne govori petak (osim na malom području gdje su se doselili davno izbjeglice s istočnijih područja).

Opet vidimo zajednički razvoj na širokom, neprekinutom području, opet vidimo da nikako “jedan s drugim nemaju veze”. Ako ne gledate samo kaj, ča i što, vidjet ćete da sva ta “narječja” itekako imaju veze!

Odavno je jasno da mnoge govorne osobine uopće ne poštuju ovu jednostavnu podjelu. Recimo, u nekim krajevima se (tradicionalno, po selima) govori možeš, može (to je i hrvatski standard) a u drugim moreš, more (od toga je danas u Zagrebu ostalo nemreš za ne možeš). Rasprostranjenost je vrlo jednostavna: zapadno od crte koja ugrubo ide od Neretve do Subotice se govori (ili se govorilo, odnosno danas govore stariji ljudi po selima) moreš, more, a istočno se govori možeš, može. Svi “čakavski”, “kajkavski”, “slovenski” i pola “štokavskih” govora imaju moreš. Druga polovica “štokavskih” govora - ona udaljenija od “čakavskih” i “kajkavskih” - ima možeš.

Ovo opet ne može (ili ne more?) biti slučajnost. Očito da ti govori imaju nešto zajedničko - ali kako? Ovo područje se ne poklapa s područjem u kojem se govori dan, a dakako ni s podjelom na “štokavske”, “čakavske” i “kajkavske” govore.

Lingvistika ima naziv za ovakvo preplitanje jezičnih osobina u prostoru, gdje su oštre podjele nemoguće: dijalektalni kontinuum.

Upravo je zato jednostavna podjela na “čakavske”, “kajkavske” i “štokavske” govore nesretna. Nije sva priča u te tri upitne zamjenice: govori imaju i mnoge druge osobine. Podjela na “čakavske”, “kajkavske” i “štokavske” govore je gruba, jednostavna podjela s početka 19. stoljeća, otprilike kao podjela ljudi na Crnce, Bijelce i Istočnjake. Podjelu je smislio Vuk Stefanović Karadžić, na temelju vrlo površnog dojma i zadržala se do danas. Usput, po podjelama koje danas možete pročitati u knjigama - postoje ”čakavski” govori u kojima se ne govori ča, nego kaj!

Zapravo, ovakva prostiranja govornih osobina su posve neobjašnjena. Njihove granice se ne poklapaju s granicama država, bilo današnjih, bilo nekadašnjih. Ne poklapaju se s granicama religija, naroda, pokrajina. Ne poklapaju se s ničim poznatim.

Postoje neke hipoteze (tj. pretpostavke koje zasad nisu dokazane): recimo američki lingvist Marc L. Greenberg je pretpostavio da su Slaveni naselili ove krajeve u dva vala - jedan, ugrubo južno od Save, govorio je dan, drugi, sjeverno od Save, den (tj. to je bio ishod, njegova hipoteza je malo kompliciranija, što nije bitno u ovom trenutku).

Nizozemski lingvist Villem Vermeer je čak napisao:

I think it would be better to abandon the traditional classification altogether
(Mislim da bi bilo bolje napustiti posve tradicionalnu podjelu [na “čakavski”-“kajkavski”-“štokavski”])

Vjerovali ili ne, nizozemski lingvisti su detaljno istraživali hrvatske govore; smatra se da je najbolji opis nekog govora u Hrvatskoj napisala nizozemska lingvistica Janneke Kalsbeek. Zanimljivo je da Vermeerov rad iz koga je gornji citat počinje rečenicom koja je najbolji opis raznolikosti govora u Hrvatskoj:

It is well known that in north-western Croatia spectacular dialect differences are found

(Dobro je poznato da se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj sreću spektakularne dijalektalne razlike)

No za Silića, “narječja” su “jezici”... i idemo dalje:

E, kad smo utvrdili da postoje ta tri jezika, onda svaki od njih može imati standardni jezik, jedan ili više njih. Tako štokavski jezik ima četiri standardna jezika: hrvatski, srpski, crnogorski i bosanski. Oni su autonomni i neovisni jedan o drugome i potpuno se razlikuju. Nema među njima istosti.

Pustimo na stranu ideju da “jezici” imaju “standardne jezike”, što je vrlo upitno. Opet nije jasno što Silić želi reći: što bi značilo da su “autonomni” i “neovisni”? (Nije li “autonomija” nešto kao polovična “neovisnost”?)

Možda Silić misli da oni jezikoslovci koji se bave standardnim jezikom (npr. pišu priručnike o tome “kako treba pravilno govoriti”) “ne gledaju preko plota”? Znači, pravila u srpskom i pravila u hrvatskom ne moraju imati veze, srpski i hrvatski jezikoslovci se ne dogovaraju?

Ali što je s američkim i britanskim engleskim (isto imaju posebne rječnike, i razlike u pravopisu, gramatici i izgovoru?) Oni se smatraju jednim jezikom - iako se pravopisi ne slažu (razlike doduše nisu jako velike), ali se izgovor dosta razlikuje?

Što je s brazilskim i europskim portugalskim, koji čak imaju različite osobne zamjenice, razlike u gramatici, posve različit izgovor, ali se tamo povremeno jezikoslovci dogovaraju oko detalja u pravopisu?

Može li takav detalj, hoće li se jezikoslovci naći na nekom sastanku, odlučiti jesu li nešto jedan ili dva jezika? Osim toga, jesu li srpski, hrvatski itd. baš “autonomni” kad koriste istu abecedu, sa znakovima č, ć, š itd. (srpski i crnogorski koriste još i ćirilicu, ali je u svakodnevnom životu češća latinica)?

Dalje, kako se “potpuno razlikuju”, kad imaju velike sličnosti? Sigurno se hrvatski i srpski manje razlikuju nego hrvatski i mađarski...

Možete li možda reći nekoliko teza po kojima su narječja jezici?
– Recimo razlikuju se fonologije tih jezika. Bit će tu i pitanje izgovora, pa je čakavski ikavski, kajkavski je ekavski, a štokavski (i)jekavski.

“Fonologija” je tek drugi naziv za “sustav glasova” (preciznije: “fonema”). Dakle, jedno “narječje” ima ć, drugo nema i sl. U jednom se kaže mliko, u drugom mleko, u trećem mlijeko. Govori u kojima se kaže mliko su “ikavski”, oni s mleko “ekavski”, itd.

Silić ovdje ponavlja tvrdnju koja se često čuje (zanimljivo je da je isto spomenula i Snježana Kordić): “kajkavski” je ekavski (to se tvrdi i za slovenske govore). No to nije točno, ni na prvi, ni drugi pogled (no “kajkavski” se rijetko čuje).

Prvo, “kajkavski” govori obično imaju dvije vrste e. Jedno je ono koje se čuje u nemrem, zeme. Drugo je ono koje se čuje u mleko. Drugo, to drugo e je u mnogim govorima zapravo ie, pa se govori mlieke, tieste:

Ve se meste gibanice pica puije, čure na jajci ne sediju, mlieke se v dučanu kupi, pak se krave ne dujiju. (Izvor)

I novinar je malo skeptičan:

Ali ima i drugačijih varijanti, štokavski ikavski, čakavski ekavski...?
– To je u okviru toga jezika i to je onda njegova lokalna karakteristika i treba je razlikovati od općenite. Imamo i u BiH ikavicu. U štokavskom imamo tri lokalna izgovora: ekavski, ijekavski i ikavski. Standardni u srpskom je ekavski, u hrvatskom (i)jekavski, a u crnogorskom je ijekavski.

U “štokavskom” zapravo postoji više izgovora, postoje mjesta gdje se u nekim riječima govori “ikavski” a u drugima “jekavski” (u nekim dijelovima Slavonije). Osim toga, postoji i ijekavski srpski - upalite neku televiziju iz Banja Luke, čut ćete.

Radili ste i na normizaciji crnogorskog jezika. Čini li vam se da je tamo manje političkih trvenja oko jezika, jesu li oni fleksibilniji od nas? – Bilo je žestokih razgovora je li to doista jezik ili ne. Je li autonoman ili je u okviru hrvatskog ili u okviru srpskog jezika, ali ja sam pokazao da je on autonoman i da ima sve značajke jezika.

Opet se vraćamo na famoznu “autonomiju”. Ako je shvatimo kao “jezikoslovci rade na nacionalnom standardu ne obazirući se na druge standarde”, kako je crnogorski autonoman, ako je hrvatski lingvist radio na razvoju njegovog standarda (tzv. “normizaciji”)? (Vidjet ćemo kasnije da su “normizatori” u Bosni i Hercegovini jednostavno kopirali neke dijelove gramatike standardnog hrvatskog.) Gdje je tu “autonomija”?

Da ne postavljam pitanje kako je uopće moguće pokazati da nešto ima “sve značajke jezika”?

Moje pitanje ide prema dubletama tipa đevojka/djevojka. To bi moglo biti i političko pitanje. U Hrvatskoj bi zasigurno bilo.
– Pojave koje su nastale jotacijom izazvanom »jatom«, kao đevojka, ćerati i slično, svojstvene su samo onim jezicima koji imaju »ije« ili »je«; u srpskom takve jotacije nema. Đevojka je činjenica lokalnog govora, a standardnojezična je djevojka. O tom problemu nije lako razgovarati, znade se reći da je to osjetljivo, ali ja moram reći da u znanstvenom istraživanju nema osjetljivosti.

Ovo je vrlo zanimljiva i opet pomalo nerazumljiva tvrdnja. Svakako su oblici kao ćerati, đevojka, ovđe nastali od nekadašnjih tjerati, djevojka, ovdje, a u tim riječima je to “je” nastalo od nekadašnjeg glasa koji se obično zove “jat” - u govorima gdje je od “jata” nastalo i, u tim riječima imamo tirati, divojka, ovdi, mliko i sl. - upravo se ti govori zovi “ikavski”.

U današnjem srpskom standardnom jeziku (tj. ako upalite TV Srbije i slušate dnevnik), takvih oblika nema, ali ih je ranije bilo - konačno, upravo se ćerati i đevojka nalaze u prvom srpskom rječniku Vuka Karadžića (u kasnijim izdanjima je Vuk Stefanović Karadžić prešao na tjerati i djevojka). Što to znači da je đevojka “činjenica lokalnog govora”? U cijeloj Crnoj Gori, ali i u okolnim dijelovima Bosne i Hercegovine i Srbije, govori se đevojka i ovđe. Je li to “lokalno”? Takvi se oblici nalaze i u narodnim pjesmama.

Kakvo je ovo “znanstveno istraživanje”? Što se zapravo “istražuje”?

Sjetimo se onih “teorijsko-metodoloških dokaza” s početka. Što bi to uopće bilo?

Finalna misterija: zašto netko tko nije lingvist (recimo: ja) nalazi u razgovoru s “najvećim živućim lingvistom” ovakve... recimo... čudne izjave?

Nažalost, izjave koje daju jezikoslovci u medijima često samo zbunjuju ljude (u Hrvatskoj postoji, čini se, općeniti problem popularizacije znanosti, ali i nebuloza koje u javnosti iznose profesori i akademici). Vidjet ćemo kasnije da Silićeve izjave nisu izolirani primjer, da se, nažalost, mogu pročitati i mnogo gore stvari.

Ako vam je sve ovo bilo malo previše, zapamtite: lingvistika se ne bavi pitanjem jesu li dva jezika ista ili različita. Bavi se mnogo zanimljivijim stvarima...

Alexander D. Hoyt: Hrvatski jezik u Zagrebu

Nedavno sam kupio malu knjigu pod naslovom Hrvatski jezik u Zagrebu, koju je napisao Alexander D. Hoyt, Amerikanac koji već godinama živi i radi u Zagrebu. Knjigu je napisao još 1996, a prije 3 godine je objavljena u hrvatskom prijevodu.

Knjiga je relativno zanimljiva, ali iz nje ćete zapravo vrlo malo saznati o tome kakav se jezik govori u Zagrebu: tome je nažalost posvećeno tek nekoliko strana. Zapravo, dobar dio knjige — koja ukupno ima ispod 130 strana, a tiskana je vrlo krupnim slovima, s velikim marginama — je prilično općenita rasprava o sociolingvistici i jezičnoj situaciji u Hrvatskoj.

Knjiga počinje predgovorom koji je pisan prilično... teško čitljivo, valjda pretpostavlja da čitatelju ne treba previše objašnjavati. Evo jednog odlomka, da vidite o čemu se radi:

U svojoj čistoj formi strukturalizam je bitno suzio područje jezičnih istraživanja: jezik (langue) — a ne nestalan i promjenjiv govor (parole) — ono je što je dostojno bavljenja ozbiljnog jezikoslovca znanstvenika. I tako, u ipak naivnoj težnji da se lingvistika potvrdi kao egzaktna znanost, i to na način na koji su egzaktne prirodne znanosti fizika, matematika ili logika, strukturalistički su pristupi nužno zanemarivali jezičnu komunikaciju. Jezični opis (kao, uostalom, i jezični propis) pretpostavljao je nadalje objedinjavanje dihotomijski su-postavljenih paradigmatskih i sintagmatskih odnosa među jezičnim elementima: jezični sustav predstavljaju paradigmatski (ili asocijativni) odnosi među elementima (jedinice supostoje na osi selekcije), a u jezičnim strukturama odnosi među jedinicama sintagmatski su (jedinice se kombiniraju na osi kombinacije).

Ovo je dovoljno da vidite za koga je pisan predgovor (a napisala ga je Lada Badurina), točnije za koga nije — sigurno ne za prosječnog, pa i obrazovanog čitatelja. Srećom, ostatak knjige je mnogo, mnogo čitljiviji.

Nakon toga, autor na par strana objašnjava (očito, originalno stranom čitatelju), što je Zagreb, gdje se nalazi, te najavljuje "studiju o hrvatskom jeziku u Zagrebu".

Međutim, slijedi preko 30 stranica općenito o sociolingvistici, tj. grani (ili pristupu) lingvistike koja proučava kako ljudi govore u različitim situacijama, i kako se razlikuje govor ljudi koji žive u istom gradu ili selu, ovisno o obrazovanju, društvenom položaju ili drugim faktorima. Hoyt objašnjava radove relativno manje poznatog B. A. Larina, istraživanja čuvenog Williama Labova na otoku Martha's Wineyard i u New Yorku, te Lesley i Johna Milroya u Belfastu.

Ovaj dio knjige je vrlo informativan: bilo mi je dosta zanimljivo pročitati kako je Labov postavljao pitanja prodavačima po robnim kućama u New Yorku i bilježio izgovor glasova u njihovom odgovoru (a postavio bi takvo pitanje — na kojem katu se nešto nalazi — da je znao kakav će biti odgovor). Potom je mogao usporediti govor prodavača u robnim kućama za bogatije s govorom prodavača u jefinijim robnim kućama. To je samo djelić njegovih istraživanja...

Slijedi dvadesetak stranica o postojećim studijama "hrvatskog jezika u Zagrebu". Ovdje se autor osvrće na nekoliko radova (Magner, Šojat, Bauer). Ovo poglavlje sadrži kratak pregled osobina "zagrebačke kajkavštine". Recimo, po Baueru, to su, između ostalog:

  • nedostatak razlike između č i ć
  • kaj umjesto što
  • ide s autom umjesto ide autom
  • rekel sam umjesto rekao sam i sl.
  • naglasci kao gospodar (na zadnjem slogu)
  • plakati se umjesto plakati, sesti se umjesto sjesti i sl.
  • oblici kao nemrem i sl.

Zaključak je i da najobrazovaniji Zagrepčani često govore vrlo nestandardno.

Slijedi rasprava kako opisati zagrebačku jezičnu situaciju. Je li to diglosija (otprilike situacija kad postoji jedan "fini" jezik, koji se govori u javnosti, naročito oni obrazvaniji, i drugi koji govore manje obrazovani ljudi, naročito kod kuće)?

Autor ovdje opet prelazi na općeniti teren: objašnjava što je to diglosija (po Fergusonu), na primjeru arapskog, grčkog, govora na Haitiju itd. Zaključak je da jezična situacija u Zagrebu nije diglosija. Nakon prikaza povijesti jezičnih utjecaja u Zagrebu, osvrće se na simboličku funkciju jezika i pokazuje kako je zagrebački kajkavski simbol "pravih Zagrepčana" prema doseljenicima.

Još par strana o suvremenoj hrvatskoj jezičnoj situaciji, purizmu, kratak zaključak — i to je to. Knjigu sam pročitao u jedno popodne.

Ne mogu reći da sam knjigom baš oduševljen, realno sam očekivao malo više za 106 kn. Ako želite saznati što više o tome kako govore Zagrepčani (odnosno, Purgeri) — iz ove knjige to nećete saznati. S druge strane, ako vas općenito zanima sociolingvistika (a vrlo su male šanse da vas zanima, a da ne znate već dosta o njoj), iz ove knjige ćete svašta moći saznati.

Zaključak?

Baudouin de Courtenay zaslužuje da bude mnogo poznatiji; svako toliko pročitam da je on nešto shvatio još prije 100 godina.

Još uvijek ne znamo koliki postotak Zagrepčana govori nemrem, i u kojim situacijama, i čini se da nećemo znati. Bumo vidli.

Da ili ne?

U jezicima svijeta postoji više načina za formiranje tzv. polarnih pitanja (ili da-ne pitanja). To su pitanja tipa imaš li karte?.

U raznim jezicima se najčešće koristi posebna upitna čestica, a relativno često se pitanja razlikuju samo posebnom intonacijom; u rijetkim jezicima (kao u engleskom i njemačkom) u takvim pitanjima se mijenja red riječi.

Više o raznim načinima formiranja pitanja možete pročitati u Svjetskom atlasu jezičnih struktura (WALS, na engleskom).

Hrvatski ima sve te načine! Standardni jezik koristi upitnu česticu li, ali glagol se miče na prvo mjesto:

Imaš li karte?

U svakodnevnom, razgovornom jeziku — ali često i u pisanju — umjesto upitne čestice li koriste se i čestice da li i je li, koje se obično skraćuju u dal i jel (a pišu se i da l' i je l') ili :

Da li imaš karte?
Jel imaš karte?

Na kraju, razgovorno se može pitanje postaviti samo promjenom intonacije, bez ikakvih čestica ili promjene reda riječi:

Imaš karte?

Zanimljivo je da u ovoj prastaroj pjesmi grupe Drugi način možete čuti i standardni način formiranja pitanja i razne razgovorne načine (osim onog koji ima samo promjenu intonacije):

I dal još svirate noću pored rijeke
Sad je došlo lijepo vrijeme
Pjevate li one naše pjesme

Da li ponekad sretneš moju dragu
Jel još uvijek onako lijepa
pita li za mene i dal me čeka


(G. Turina)

Iz razloga koji nisu očiti, standardni hrvatski jezik prihvaća samo polarna pitanja formirana tako da se glagol stavi na prvo mjesto, a iza njega stavi li. To je i jako česti jezični "savjet":

Pogrešno je: *Da li me čuješ?; *Da li možeš to napraviti?, a pravilno: Čuješ li me?; Možeš li to napraviti? Često se griješi tako da se pravilo doslovno razumijeva kao da skupinu da li treba samo zamijeniti skupinom je li. Međutim, pogrešno je i: *Da li možeš doći? i *Je li možeš doći?, a pravilno je: Možeš li doći?
(Jezični savjeti IHJJ, izvor)

Naravno, kao i u ogromnoj većini ovakvih "savjeta" (zapravo, propisa, jer govori što je "pogrešno") ni ovdje nećemo dobiti odgovor zašto je nešto pogrešno.

Iako su pitanja s da li "pogrešna" (iliti, nestandardna) takvih rečenica možemo pročitati na mnogo mjesta:

Da li je štednja u eurima sigurna? (Poslovni dnevnik)
Kako mogu saznati da li se moj lijek nalazi na B listi lijekova? (Croatia zdravstveno osiguranje)
Da li ste znali? (Nacionalni park Kornati)
Da li se prepoznajete? (FI Management)
Da li postoji neki rok za podnošenje prijave za srednjoškolce... (Hrvatski zavod za zapošljavanje)

Dakle, ovakva pitanja se nalaze i na službenim stranicama raznih državnih institucija i raznih firmi. Zapravo, kad se pogleda što je češće na hrvatskom dijelu interneta, situacija je ovakva (kaže Google, pretraga je ograničena na domenu .hr):

Znate li...607 000
Je li znate...209 000
Jel znate... / Je l' znate...48 000
Da li znate...30 000
Dal znate... / Da l' znate...15 000

Za glagol znati u ovom obliku (sadašnje vrijeme, 2. lice množine) najčešći je upravo standardni oblik. No za npr. glagol gledati nije baš tako (formi s odvojenim l' praktično i nema):

Gledate li...7 700
Je li gledate...18 000
Jel gledate...1 800
Da li gledate...60 000
Dal gledate...2 000

Nije teško shvatiti o čemu se radi: glagol znati je čest u naslovima, u raznim pitanjima i odgovorima na stranicama firmi i institucija (iako HZZ ima i da li) te tamo ljudi "paze".

S druge strane, kad ljudi razgovaraju privatno, pitaju tko što gleda na televiziji, apsolutna je dominacija pitanja s da li.

Slično se lako nađe i za pitanja s glagolom piti:

Pijete li...5 000
Jel pijete...1 200
Da li pijete...67 000

Ako pažljivo čitate i jezični savjet IHJJ, vidjet ćete da predlažu "zamjenu" skupine da li — prema tome, u IHJJ pretpostavljaju da će ljudi sami po sebi sklapati pitanja s da li i onda ih mijenjati u standardni oblik:

U rečenicama s vezničkom skupinom da li da (npr. Reci mi da li da kupim kruh.) nije moguće na taj način zamijeniti skupinu da li.
(isti izvor)

Pravo je pitanje zašto je forma koja često prevladava u intimnoj komunikaciji proglašena nestandardnom. Ako malo prokopate po internetu, brzo ćete naći tvrdnju da su pitanja s da li "srbizmi" (utjecaj srpskog jezika). No, zašto bi se baš taj "srbizam" toliko proširio, a neki drugi (npr. riječi kao spanać, časovničar, makaze itd.) nisu se uopće proširili, pa mnogi u Hrvatskoj uopće ni ne znaju što znače?

I da li je da li uopće "srbizam"? I što je točno problem ako je? (Da ne nabrajamo turcizme i hungarizme u hrvatskom, od alata i lopte do torbe i zanata — i Turska i Mađarska su u prošlosti dominirale Hrvatskom ili dijelovima Hrvatske...)

Teško je odgovoriti na ta pitanja. Dok razmišljamo, evo još jedne stare pjesme...

Imamo kajkavski?

Nedavno se pojavila vijest kako je kajkavski dobio "međunarodno priznanje" i da je "proglašen jezikom". Za razliku od kajkavskog, čakavski (još) nema taj status i tek je "dijalekt". (Ako su vam termini "kajkavski" i "čakavski" posve jasni, moram vas malo pokolebati: pokazat ću uskoro da su ti termini mnogo neprecizniji nego što izgledaju.)

Nažalost po društvo iz Kajkavske renesanse, pojmovi jezik i dijalekt nisu uopće precizno definirani. Svatko ih koristi na svoj način, svatko misli nešto drugo.

Dakako, postoji pojam standardni (ili književni) jezik — to je onaj jezik koji se uči (ili se navodno uči) u školama. To je onaj govor koji se čuje na Dnevniku javne televizije (u Hrvatskoj, HRT). To je onaj jezik za koji se pišu pravopisi, koji stranci uče kad uče hrvatski itd.

Recimo, možemo postaviti jednostavno pitanje: govorim li ja hrvatskim jezikom? Ne govorim kao što govore spikeri na Hrvatskom radiju (većina stanovnika Hrvatske ne govori tako). Očito ne govorim hrvatskim standardnim jezikom. Govorim li onda nestandardnim hrvatskim jezikom?

Vjerojatno. No što je s ljudima koji govore govorom koji je još udaljeniji od standardnog od mojeg? Recimo, kojim jezikom govore ovi ljudi?



Pitanje je zapravo tendenciozno, jer podrazumijeva da svatko mora govoriti "nekim jezikom". No ipak, većina će reći da oni govore hrvatskim jezikom, ali "dijalektom". Dijalekt bi bio (recimo) oblik jezika koji je zemljopisno ograničen i prilično različit od standardnog jezika.

No što ako umjesto u Zagorje — gdje se govori dosta drugačije od standardnog hrvatskog — recimo, odete u Bosnu i Hercegovinu? Snimate govor ljudi i zaključujete da govore dosta slično jeziku na Dnevniku HRT, doduše uz neke specifičnosti, ali mnogo manje nego u Bednji. No onda ih pitate kako se zovu, i ako dobijete odgovore kao Fahrudin, Miralem ili Jovan, zaključujete da ti ljudi nisu Hrvati. Prema tome, oni ne govore hrvatskim, čak ni nekim dijalektom hrvatskog.

Kad bolje razmislite, kod nas se zapravo uvriježilo "hrvatskim" zvati sve "govore Hrvata". No to nije jezični kriterij, to je nacionalni kriterij.

Realno, postoje samo različiti govori. Mi ih možemo grupirati u skupine govora koje možemo nazvati "dijalektima". No takvo grupiranje je uvijek neko pojednostavljenje, i često različiti ljudi, koristeći različite kriterije, dolaze do različitih zaključaka. Tako su različiti jezikoslovci grupirali "kajkavske" govore na sljedeći način: Aleksandar Belić u 3 dijalekta, Stjepan Ivšić u 4, Dalibor Brozović u 6, a Mijo Lončarić čak u 15.

Najgrublje — ali i najjednostavnije, jer ne traži previše istraživanja, eventualno gledanje u osobne dokumente — grupiranje je gledati gdje se nešto govori: ako je u Hrvatskoj, onda je govor pripada hrvatskim govorima, a ako je van Hrvatske, pitamo ljude jesu li Hrvati, pa ako jesu, i to je hrvatski govor.

Budući da je nekima i to, izgleda, prekomplicirano, i kriterij putovnice se može odbaciti, i sve se može jednostavno svesti na to da se svi govori u Hrvatskoj i BiH grupiraju u "hrvatski jezik", bez obzira tko ih govori. Tako nastaju karte kao što je ova, koja pokazuje i neke podskupine ("dijalekte"):



(Ne mogu opisati koliko je ova karta nebulozna, za sad mi vjerujte na riječ!)

I sad dolazimo do članka Inoslava Beškera u Jutarnjem listu, koji sadrži ovakve tvrdnje:
Odande nam i podatak da se za međunarodnu standardizaciju toga književnog jezika, jednoga od triju hrvatskih, postarala udruga Kajkavska renesansa.

Ne može se ne reći da ona nije ni prva ni jedina koja o kajkavskome govori kao o jeziku, odbacujući nelogične i činjenično neutemeljene (ali službeno talambasane) tvrdnje da je kajkavski “dijalekt hrvatskog jezika” (dakako štokavskoga), kao što su još ranije odbačene tvrdnje Kopitara, Karadžića, a ponekih i danas, da je hrvatski kajkavski zapravo dijalekt slovenskoga (pri čemu bi sav štokavski bio srpski, dok bi Hrvatima ostala samo prezrena čakavica). (Izvor)

Ovo je dakako brkanje lončića: tvrdnja da je "kajkavski dijalekat hrvatskoga" zapravo samo znači da se radi o govorima u Hrvatskoj (odnosno, da su njihovi govornici Hrvati). Oni bi, doduše, mogli biti i svojim osobinama sličniji drugim govorima u Hrvatskoj nego govorima van nje, pa bi ih mogli grupirati zajedno s ostalim hrvatskim govorima bez obzira na državne granice, ali to do sad nitko nije uspio dokazati.

Ideja da je sav štokavski "srpski" je također, naravno, besmislena. Što bi ona uopće značila? To je brkanje dvije vrste pojmova: grupiranje govora po osobinama samih govora (vidjet ćemo koje su osobine štokavskih govora) i nacionalnih osjećaja samih govornika. No, to jedno s drugim ne mora imati veze, i u slučaju štokavskih govora, i nema veze. (Vidjet ćemo i zašto.)

Što dalje piše Bešker?

Za kajkavskim je tužio i Krleža. Ivšićeva rasprava Jezik Hrvata kajkavaca postavila je 1936. osnove za (ponovno) tretiranje kajkavštine kao jezika, a književnost na tom jeziku dala je bogatu osnovu Akademiji i Zavodu za jezik da od 1984. počne izdavati Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika . . . (isto)

Nažalost, Ivšićev rad Jezik Hrvata kajkavaca je jednostavno detaljni opis kako su kajkavci govorili u vrijeme kad je Ivšić radio svoje istraživanje (početkom 20. stoljeća). Stjepan Ivšić (isti onaj koji je grupirao kajkavske govore u 4 dijalekta) nije dokazivao je li kajkavski jezik ili ne, već je istraživao zajedničke crte kajkavskih govora, naročito u naglašavanju. Bešker završava s još jednom posve zbunjujućom tvrdnjom:

. . . nije bilo teško (iako je jamačno bilo naporno), na toj osnovi, dokazati da je kajkavski književni jezik bio. Uostalom, on jest i danas. Nedavno je, samo da spomenem jedan primjer, objavljena Ledína, bolna i trpeća literarizirana kronika žena iz obitelji autorice Božice Brkan . . . Standardizacija nas podsjeća da smo narod s trima hrvatskim jezicima (a imali smo i četvrti književni: latinski, o neknjiževnima nemojmo danas). (isto)

Na kraju je za Beškera "jezik" ono na čemu se "piše". No ako ćemo brojati na čemu se piše, onda se piše i na engleskom (recimo, znanstveni radovi u mnogim poljima se objavljuju samo na engleskom), a što se tiče čakavskog, postoje bar dvije-tri vrste čakavskog na kojima se pišu knjige, pa tako broj jezika koje "imamo" doseže bar 6 jezika, a vjerojatno i više.

Svaki uvod u lingvistiku sadrži upozorenje da pisani jezik nije isto što i "jezik". Kad bi bio, onda nepismeni ljudi ne bi "imali jezik". Također, standardni jezik, tj. jezik vlasti, škole, televizije, ne može biti isto što i jezik. Onda gomila ljudi koja živi u zabačenim područjima Azije, Afrike, Južne Amerike, uopće nema svoj jezik, jer nemaju napisanih gramatika, niti televizije ili novina na svom govoru. Vidite, vrlo je teško reći što je to "jezik".

Da biste mogli razumjeti kako stvari zapravo stoje, morat ću objasniti kako se opisuju govori, kako isti čovjek može različito govoriti u različitim situacijama, kako govori variraju od mjesta do mjesta, kako se mijenjaju, i konačno kakve su osobine govora u Hrvatskoj i okolnim zemljama. I tada ćete moći zaključiti i sami, jer ćete moći pročitati i razumjeti opis nekog govora, a možda i amaterski sami pokušati nešto takvo napraviti.

I nakon toga nam baš neće biti jasno što je "dijalekt" a što "jezik", ali više neće biti zapravo ni bitno.

Bok, moj naklon!

Mnoge ljude zanima zašto je riječ za nešto baš takva kakva je. Recimo, zašto se u hrvatskom kaže riba a ne fiš ili tko zna kako. Objašnjenja koja se daju su uglavnom dvije vrste: riječ je nastala od neke starije riječi, ili je riječ došla iz nekog drugog govora, odnosno jezika (tako je na primjer, riječ torba došla iz turskog). Dakako, odmah se može postaviti pitanje zašto je ta starija riječ zvučala baš tako, odnosno zašto je neka riječ posuđena, ili zašto je neka riječ u drugom govoru bila baš takva, ali iz nekog se razloga takva pitanja puno rjeđe postavljaju.

Zapravo, znamo pravi odgovor samo za riječi koje oponašaju neki zvuk (kao kreketati) i riječi koje koriste mala djeca (tata, mama, papa — to su riječi koje vrlo mala djeca mogu izgovoriti). Za sve ostalo imamo u najboljem slučaju samo djelomične odgovore.

Takva potraga za “porijeklom” riječi ili nekog izraza se zove etimologija. Ona je tek mali dio jezikoslovlja, ali je prilično popularna: ljudi koje inače jezikoslovlje baš ne zanima često imaju ili traže svoje objašnjenje za neke riječi, pogotovo ako odmah nije jasno: recimo, jasno je da je ribar nastalo od riba, ali nije baš jasno odakle riječ patuljak.

Nažalost, mnoga objašnjenja porijekla riječi koja kruže internetom vrlo su nategnuta. Jedan od najnevjerojatnijih primjera je “objašnjenje” nastanka zagrebačkog pozdrava “bok”. Očito objašnjenje je da je to nastalo od nekog izraza koji je u sebi imao “bog”, samim tim što se u Zagrebu nekad g na kraju riječi izgovaralo kao k (vrag se izgovarao kao vrak, prav kao praf itd, tako se danas izgovara u Samoboru, Vrbovcu i mnogim malim mjestima u okolici). Slično je u mnogim drugim jezicima, npr. good u engleskom good-bye je nastalo od god “bog”.

Nekom nepoznatom “etimologu” ovo očito nije odgovaralo, pa je smislio priču kako je “bok” nastalo od nekakvog austrijskog pozdrava “Mein Buecken”. Ukucajte u Google “etimologija pozdrava bok” i dobit ćete nekoliko tisuća rezultata, više-manje jednostavno kopiranih. Evo što piše u jednom:

Građanski trgovci se obraćaju mušterijama arhaičnim austrijskim pozdravom: "Mein Buecken," što je iskvarena verzija austrijskog njemačkog, koja se u Zagrebu čitala kao "Majn bokn " ili Moj naklon. S vremenom, paralelno su se razvijale obje verzije tog pozdrava, ali i odzdrava, tako da se pojavljuje i skraćena verzija: "Bokn" ili Naklon, a u susretu i skidanjem šešira. (Izvor)

Tko je ikad bio u Austriji, može posvjedočiti da se nigdje ne može čuti mein Bücken. Govori se grüß Gott ili servus, a ovaj drugi pozdrav je dao zagrebačko serbus. Ne postoji nijedan roman, povijesni zapis, rječnik... u kojem bi stajalo da je mein Bücken nekakav pozdrav. A njemački je dosta dobro poznat, itekako se zna kako se govorilo u 18. i 19. stoljeću u Beču i Austriji, postoji mnogo knjiga i zapisa iz tog doba.

Dalje, nijedan hrvatski pisac, povjesničar, nitko u Zagrebu u 18. ili 19. stoljeću nije zapisao da Nijemci u trgovinama pozdravljaju s mein Bücken (ako imate neku knjigu iz tog razdoblja u kojoj se spominje takav pozdrav, javite mi).

Čak i da je postojao pozdrav mein Bücken, je li uopće moglo nastati bok od njega? Kako bismo to zaključili? U tim slučajevima, lingvistika se uvijek se uvijek služi usporedbama.

Recimo, česti zagrebački izraz je grincajg — svežanj zelenila za juhu. On je nastao od njemačkog Grünzeug. Riječ piksa (metalna kutijica) je nastala od Büchse. Od njemačkog Zündspule je nastala cinšpula. Lako je naći još primjera, kao rikverc, Minhen itd.

U svim ovim slučajevima je njemačko ü dalo i. Prema tome, od Bücken je trebalo nastati biken, bikn a ne bokn.

Kako god pogledamo, priča o nastanku “bok” koja se provlači internetom izgleda posve neutemeljena. Ali zašto je onda ljudi kopiraju, umjesto da promisle ima li smisla? To je teško reći, očito je nešto u priči primamljivo. Osobno, pretpostavljam da je priču izmislio netko kome je smetala vjerska pozadina pozdrava bok. Da bi priču napravio uvjerljivijom, napisao je Buecken umjesto normalnog Bücken — neki ljudi ne shvaćaju da su to samo dva načina pisanja ü, a ue izgleda kao nešto što bi moglo postati o. Dakle, radi se o podvali.

U priči o “nastanku” bok se tvrdi da takav pozdrav ne postoji drugdje u Hrvatskoj, recimo u Rijeci ili Splitu. No tko je ikad bio u Rijeci i manjim mjestima u okolici — recimo, Opatiji — zna vrlo dobro da se tamo i odrasli ljudi, pa i koji nisu bliski prijatelji, pozdravljaju s bog. Zapravo, starija verzija tog pozdrava je boh. U lokalnom govoru (a njega ću kasnije u ovom blogu opisati) je g na kraju riječi postao h, kao što se u Zagrebu i okolici nekad g na kraju riječi izgovaralo kao k. I danas se boh može pročitati u značenju “pozdrav” u osmrtnicama u riječkim novinama, dakle u vrlo ozbiljnom kontekstu (cijeli je pozdrav na lokalnom govoru, ali je ipak lako razumljiv):

zadnje boh...

(Izvor (PDF) — u svakom Novom listu je nekoliko posljednjih pozdrava s boh; tog dana ih je bilo 5, riječ je prilično česta)

Nažalost, ovakvo “objašnjenje” da bok potječe od Mein Bücken se čak nalazi i na web-stranicama nekih osnovnih i srednjih škola, što je jednostavno nevjerojatno — bar u svakoj školi postoji nekoliko profesora koji su studirali hrvatski jezik i koji bi trebali znati procijeniti ima li ta priča ikakvu osnovu.

Koliko ljudi mogu besciljno razmišljati o porijeklu neke riječi i iznositi dalekosežne ali brzoplete zaključke, ignorirajući najjednostavnije i lako provjerivo objašnjenje, svjedoči i ovaj nevjerojatan tekst, potpisan punim imenom, prezimenom i adresom (fakultetski obrazovane osobe, da bude još bolje):

Jedan je turski povjesničar na TV izlagao svoju zanimljivu teoriju o podrijetlu Hrvata. Izvrsno je govorio naš jezik. Na kraju je dodao da se čudi i da se osjeća neugodno kad ga ovdašni prijatelji pozdravljaju pozdravom "bok", jer na turskom jeziku bok znači govno! (Izvor)

Ako pročitate ovaj tekst u cijelosti, možete zapaziti još jednu uobičajenu paranoju: u nekoj riječi ili izrazu je nešto ”protuhrvatsko”, “protukršćansko”. Tako je riječ bok “besmislena” jer znači “bočnu stranu”, a sve je naravno “masovno uništavanje hrvatskog jezika”. Pomisao da bi se jedna te ista riječ mogla negdje malo drugačije izgovarati nekim je ljudima jednostavno neshvatljiva. Takvih “upozorenja” protiv korištenja riječi bok ima mnogo. No i engleski good-bye je “besmislen”, ali ljudi tako pozdravljaju...

Opće je pravilo da u raspravama o jeziku na internetu ljude najviše zaokuplja je li neka riječ “hrvatska” ili “srpska”, kako bi se “trebalo ispravno” govoriti, a ako se u to još uključi porijeklo Hrvata i Srba, dolazi do rasprava koje se na nekim forumima vode doslovno godinama.

Da bismo došli do nekih vrijednih zaključaka, moramo imati neke argumente, moramo pokušati nepristrano zaključivati, bez “navijanja”. Ako ne znamo ili nemamo dovoljno podataka — trebamo priznati da ne znamo. Ako nagađamo, trebamo reći da nagađamo. Dalje ćemo nastaviti na taj način, a Mein Bücken ćemo uzeti kao podsjetnik da moramo biti sumnjičavi prema svemu, pogotovo pričama bez objašnjenja.

Nešto za pročitati

Postoje neke riječi i neki izrazi koje ne volim. Znam da ih drugi koriste, ali meni nekako ne odgovaraju. Jedna od tih riječi je glagol ispoljiti. Mislim da ga nikad nisam izgovorio, uvijek kažem izraziti, pokazati i sl. Umjesto ispoljio je svoj talent, reći ću: izrazio je svoj talent i slično.

Međutim, to je samo moj osjećaj, moj ukus. Znam da mnogi normalno koriste taj glagol i nije im ništa čudno. Ipak, svaki put kad ga čujem, ja ga primjetim. Ne mogu si pomoći, ne odgovara mi.

No, tako primjećujem i mnoge druge stvari koje mi se ne sviđaju, recimo dečke koji glasno puštaju neku "folk" muziku u tramvaju. Pod "folk" ne mislim na protestne pjesme s američkih sveučilišta: mislim na "novokomponovanu narodnu glazbu", uglavnom iz Srbije. Slušaju je na slušalicama, ali toliko glasno da je čujem i ja koji metar dalje; mislim na stvari kao što je recimo ova.

Ne mogu dokazati da je ta glazba loša. Ne mogu naći ni dobre, objektivne argumente zašto je ta glazba lošija od neke glazbe koju volim. Mogu samo reći svoje osobno mišljenje: meni se baš ne sviđa. Ako je drugi žele slušati — neka im.

Slično, nisam obožavatelj izraza za poludjeti, za pojesti, za popiti... ali ih ponekad koristim: ima li što za pojesti, onda to je bilo za očekivati i slično.

Takvi izrazi se mogu pročitati i u novinama i na internetskim portalima; ovo su dva naslova s T-Portala (kliknite na naslov da vidite originalni članak):

Ako u Google ukucate "za jesti" site:.hr naći ćete još zanimljivih tekstova u kojima se koristi ovaj izraz — najčešće o ljudima koji nemaju ništa za jesti.

Ovakav izraz — za + infinitiv — zabilježen je već odavno, i to u književnim djelima kao što je Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića (1756.) kao u i brojnim drugim djelima iz 18. i 19. stoljeća, i koristi se cijelo vrijeme u govoru.

Sad slijedi zanimljiv dio. Postoje "jezični savjeti" u kojima se savjetuje ne koristiti ovaj izraz. Recimo, umjesto nemamo ništa za jesti, trebalo bi reći nemamo ništa za jelo, nemamo ništa hrane i slično. Tako npr. Ljudevit Jonke (1907.-1979.) u časopisu Jezik 1952. savjetuje:

Ali ta konstrukcija nije u duhu našega jezika, jer kod nas infinitiv ne dolazi u takvoj sintaktičkoj vezi, pa je ne ćemo naći ni u pravilnom štokavskom narodnom govoru ni u jeziku naših dobrih pisaca.

Jonkeovi razlozi su da toga nema u "pravilnom štokavskom narodnom govoru" (kasnije ćemo vidjeti da je "pravilni narodni govor" posve besmislen izraz), nema toga "u jeziku naših dobrih pisaca" — prema tome, Jonke ne smatra npr. Kačića dobrim piscem i njegov Razgovor dobrom knjigom!

Međutim, Hrvatski biografski leksikon za Kačićev Razgovor kaže:

Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756) jedno je od najvrjednijih djela hrvatske književnosti XVIII. st. i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti uopće.

Po mom mišljenju, dublji razlog zbog kojeg Jonke smatra da je taj izraz "loš" je da je taj izraz došao sa zapada. U 19. stoljeću su iz standardnog jezika proganjani takvi zapadni utjecaji: Hrvatska je bila pod vrhovnom vlašću Habsburgovaca iz Beča, središnja vlast nije bila omiljena, omražen je u jednom trenutku bio i valcer kao njemački utjecaj! S druge strane, istočni utjecaji, kao što su brojne riječi iz turskih jezika (turcizmi: alat, bakar, bubreg, džep, inat, komad, jastuk, torba, zanat...) su bili prihvatljivi. Ta ideja o neprihvatljivosti utjecaja iz njemačkog (germanizama) i talijanskog, francuskog i sličnih jezika (romanizama) je očita kad Jonke objašnjava u istom članku:

pozivamo pisce, da se klone tih romanizama i germanizama, koji samo nagrđuju naš jezik.

U ovom trenutku je očito da se radi o posve subjektivnom i proizvoljnom savjetu. Zašto "ti romanizmi i germanizmi" "samo nagrđuju" naš jezik, a turcizmi ne? I kako Jonke dokazuje da se radi o "nagrđivanju"? Je li uopće moguće dokazati da nešto "nagrđuje" jezik? Je li "nagrđivanje" znanstveni pojam ili možda stvar osobnog ukusa?

Ogromna većina tzv. "jezičnih savjeta" su upravo ovakva: proizvoljne izjave da je nešto "loše", iako se često koristi (da se rijetko koristi ili se uopće ne koristi, savjet ne bi bio potreban!). Savjeti se pozivaju na tradiciju, na književnost, ali se često baš u književnosti mogu naći posve suprotni primjeri. Konačno, Jonke i sam zdvaja nad svakodnevnom uporabom te konstrukcije koja "samo nagrđuje naš jezik":

... valja istaći, da i zagrebačke novine još uvijek upotrebljavaju ovu pogrešnu konstrukciju, pa tako u »Vjesniku« od 7. prosinca na str. 12. čitamo rečenicu: A za učiniti je bilo mnogo. A da je možemo naći svaki dan u zagrebačkim novinama, potvrđuje i »Vjesnik« onoga dana, kad pišem ovu bilješku, t. j. 13. siječnja 1953...

Ljudevit Jonke je godinama bio urednik časopisa Jezik u kojem je redovno objavljivao jezične savjete. (O njegovim savjetima je 2007. u Jeziku pisala Vlasta Rišner.) Iako se njegovi savjeti svrstavaju u "stručne radove", iza njih rijetko stoji neka znanstvena argumentacija.

Zapravo, ovo je poznati problem koji je istakao škotski filozof David Hume (1711.-1766.): znanost ne može reći što treba, jer se bavi opisom postojećeg stanja.

S druge strane, znanost vam može dati odgovor na pitanja, npr. što morate učiniti ako želite nešto napraviti, ali prvo morate odlučiti što želite!

Recimo, ako poželite očistiti jezik od svih turcizama, lingvistika vam može reći koji su to sve turcizmi u jeziku (neke od njih, kao riječ čak, neće biti jednostavno izbaciti). Isto tako, ako odlučite da su turcizmi OK, ali iz nekog političkog razloga germanizmi nisu, lingvistika će reći koji su sve njemački utjecaji u jeziku (najprije svi glagoli na -irati: planirati, pakirati, sortirati...). Ali lingvistika vam ne može reći da su germanizmi loši ili da su općenito strane utjecaje treba izbaciti iz jezika. Za to nema nikakvih znanstvenih argumenata, niti ih može biti: od opisa trenutnog stanja ("is") ne možete doći do opisa onog što bi trebalo biti ("ought") a da ne kažete što želite; no, vaše želje nisu znanost, već želje.

Vidjet ćemo da je u oblikovanju hrvatskog standardnog jezika kroz povijest bilo više želja: od toga da se izbace zapadni utjecaji (u 19. stoljeću), da Srbi i Hrvati imaju isti standardni jezik (u 19. i 20. stoljeću), pa da se izbace srpski utjecaji (u 20. i 21. stoljeću), i konačno opet da se izbace noviji zapadni utjecaji... (Inače, želja za izbacivanjem stranih utjecaja u jeziku ima i naziv — purizam.)

Razlika između "što je" i "što treba biti" ("is" i "ought") je vrlo važna činjenica: ona automatski izbacuje sve jezične savjete van sfere znanosti i lingvistike. Svaki jezični savjet je zapravo zapažanje da ljudi sada govore ovako ("nepravilno") a trebali bi onako ("pravilno"). No često se ne kaže zašto bi nešto uopće bilo "pravilno", nikad se daju neki znanstveni argumenti, a uvijek ostaje skrivena želja, motivacija, koja je ponekad tek osobni ukus.

(Iako ono što se savjetuje uglavnom nema veze s objektivnom, znanstvenom lingvistikom, ipak se sam savjet može znanstveno proučavati: zašto ga je netko dao? koliko je ljudi poslušalo taj savjet? ponavlja li se isti savjet i danas? itd.)

Često se daju šuplja i lažna objašnjenja: nešto je "dobro" jer je "u duhu jezika" (nigdje se ne objašnjava što je to "duh jezika", dakako). Nešto je "dobro" jer tako govore oni koji govore "pravilno" (nikad se ne objašnjava zašto je baš njihov govor "pravilan"). Nešto je "dobro" jer tako pišu "dobri pisci" (opet nije jasno koji su to dobri pisci, zašto su baš oni dobri i po kojim objektivnim kriterijima).

Najbliže su ona objašnjenja da je nešto "dobro" jer su tako odlučili oni koji imaju moć! To je dakako argument batine: tako treba jer to kaže onaj s batinom.

Čak i kad biste nekom dali naoko objektivan jezični savjet "nemoj govoriti ovako, jer većina govori onako, neće te mnogi razumjeti", vi zapravo kažete "ako želiš da te većina razumije, govori onako". Ali ta želja se ne podrazumijeva; što ako netko ne želi da ga svi razumiju (nego samo neki, ili čak nitko)? Ljude se rijetko pita što žele...

Dakle, kad vidimo kako znanost gleda na ovo, bilo bi za očekivati da je Jonke napisao "ako želiš pisati kako pišu dobri pisci (osim onog Kačića i još par tipova), nemoj koristiti izraze tipa za ne vjerovati, za pojesti i sl." To bi bilo malo poštenije i objektivnije. Ukratko, Jonkeu smeta što novinari u Vjesniku ne pišu kao njegovi omiljeni (dobri) pisci. (Naravno, pitanje je želi li tko pisati kao "dobri pisci".)

Zašto cijela ova rasprava? Pa, ako vam netko nešto savjetuje vezano za jezik, zamolite da vam taj savjet obrazloži. Ako spomene "duh jezika", uzvratite pitanjem kako se pronalazi i gdje se nalazi taj duh. Ako vam netko kaže da bi nešto trebalo, pitajte zašto.

(Sitna napomena: ako ste oštrog oka, zapazili ste da Jonke piše odvojeno ne ćemo. U to doba je stvarno takav bio pravopis. Problem nesretnog neću će biti povod za drugi članak.)

Potpuni članci: