Kako prepoznati besmislice o jeziku

Nakon što sam podijelio jedan besmislen članak o jeziku na Facebooku – pod naslovom Da bi razumjeli lingvistiku, moramo razumjeti njezinu povijest – jedan komentator me pitao u komentaru mogu li objasniti zašto je besmislen.

Evo objašnjenja, i nekoliko jednostavnih kriterija po kojima možete prepoznati da autor teksta ne zna baš o čemu piše.

Skoro je svaka rečenica besmislena, i nemam vremena sve komentirati, ali evo najzanimljivijih dijelova:

Srbijanci su preuzeli kajkavsku ekavicu i uveli upitnu zamjenicu šta umjesto kaj. Izmjenili su naglasak i značenje mnogih riječi, najprvo pod Osmanlijama a potom preko ruskog pravoslavlja.

Čim pročitate nešto gdje je glavna osobina nekog govora ikavica, ijekavica, ekavica, dakle, izgovor riječi lip, lijep ili lep, a sve ostalo se uopće ne spominje, ili zanemaruje, možete biti sigurni da autor ne zna baš puno.

U jednom postu sam pokazao kako se jezik mijenja. Namjerno sam izabrao primjere pas/pes, magla/megla, jer je to primjer koji je manje očit od razlike lijep-lep. Budući da standardni jezik u Srbiji ima lep, standardni jezik u Hrvatskoj, Crnoj Gori i BiH lijep, a u Splitu se govori lip, to je razlika koja svima prvo padne na pamet. Ali je samo jedna razlika.

Uz nju, postoji razlika koju sam iskoristio kao ilustraciju: a/e, u mnogim riječima magla/megla, kasno/kesno, sam/sem, sanjam/senjam.

Međutim, postoji još i razlika u/o u riječima put/pot, ruka/roka itd., a u nekim krajevima je u takvim riječima ou, pa se u dijelovima Zagorja i Međimurja govori rouka:

Pali Ribarić i Bundeki so bili ovo leto hendikepirani jer im je nej dojšo njegov sosed Joža šteri mo je mouro biti desna rouka. (Izvor)

Postoje još mnoge razlike, koje su manje očite (ali ću i njih objasniti kad dođe vrijeme).

Dalje, u Zagorju, ono što obično zovemo "kajkavski", zapravo nije ekavski – stvar je malo kompliciranija. Dovoljno je pogledati ovaj recept s interneta:

Na najže sam si prešla po melju. Zasipala sam ju v zdelu i zalejala z mlačnu vodu. Z jenu ruku sam si prijela zdelu v krile, a drugu sam porinula v mlačnu smesu. Po cajtu, kad sam zamesila tieste, podeljila sam ga na male komačeke. Pustila sam da si otpočine pol vure, a po tem sam ga z sukalnikom razsukala da bude čim tenše. (Izvor)

Kao što vidite, nije testo, već tieste – u tom govoru, nemamo uvijek e.

Dalje, pogledajte koje su razlike između ovog i današnjeg standardnog srpskog, ili govora u Srbiji. Mislite li da je dovoljno što umjesto kaj, i par ruskih riječi? A riječ tenše, kako su Srbi od nje napravili tanje?

Dakle, kad netko svodi kajkavski na ekavski + par specifičnih riječi, tipa kaj – možete biti sigurni da zna jako malo o kajkavskom. Naglasak nisam ni spominjao!

Dalje, kako bi to Srbi "preuzeli" ekavicu? Pa Srbija je dosta daleko od Zagorja. I zašto bi to napravili? I imamo li uopće ikakve dokaze za to?

Tko god tvrdi nešto vrlo neobično, teret dokazivanja je na njemu. Ako tvrdite da je britanska kraljica čovjek-gušter, morate imati jako, jako dobre dokaze za svoju tvrdnju.

Iskonski hrvatski jezik danas se zove sanskrit. To je bio slogovni jezik i jedino ga u Europi susrećemo na čakavskim prostorima, dosta često sa izvornim značenjima.

Sanskrit je stari jezik iz Indije, na kome su pisane svete knjige hinduizma. Nije teško naći riječi iz sanskrita koje su slične čakavskim riječima, evo dvije:

sanskritčakavski
agnioganj
bhrātṛbrat

Međutim, nema ništa posebno u tim riječima, recimo u češkom je vatra oheň, u ruskom ogonj, u slovenskom ogenj, a latinski – ignis. U latvijskom je uguns, itd. Drugu riječ da ne spominjem, ona je slična i u engleskom (brother) i njemačkom (Bruder).

Takve sličnosti su odavno uočene, i svi koji su u poslijednjih 200 godina proučavali takve stvari, slažu se da je najbolje objašnjenje da su svi ti jezici – uključujući sanskrit – potekli od jednog jezika, koji je nazvan "praindoeuropski".

Naravno, posebno je pitanje zašto se je danas u Hrvatskoj običnija riječ vatra od riječi oganj – ali to je posve različito pitanje.

Ako netko povezuje neki od starih jezika (npr. sanskrit, sumerski, staroegipatski) direktno s današnjim govorom svoga kraja, ili ima jako, jako dobre argumente, ili ne zna o čemu govori.

Međutim, čakavica je suglasnički jezik i svaki današnji samoglasnik u suglasničkom pismu je stao za suglasnik.

Ovo je potpuna nebuloza, što je to uopće "suglasnički jezik"? Svaki jezik ima i samoglasnike i suglasnike (jasno, neki imaju više samoglasnika, neki manje, itd.)

Kakvo je to "suglasničko pismo"? Istina je da postoje neka pisma u kojima se bilježe samo suglasnici, ali nemamo nijedan zapis iz naših krajeva s takvim pismom.

Na ekavskim prostorima danas susrećemo ikavce, a to su Hrvati iz Bosne i Dalmacije koji su bježali pred Osmanlijama. Ovo nam nedvojbeno dokazuje da je čakavica nekada bila ekavska kao kajkavica.

Nažalost, Povaljska listina, tekst s Brača iz 1250, dakle bar stoljeće-dva prije prodora Osmanlija, pokazuje već ikavske oblike didić, človik ("čovjek") itd. A na Braču se i danas govori čakavski.

Međutim, ovim Hrvatima je katolička Crkva preko Franaka, koji su bili Germani, nametnula dvoslov ie a izvorni glas i. Kako je slovo i u grčkom pismu stalo za glas j, nastala je jekavica. Isto tako zamjenica ča je postala šta jer su Germani naš glas č pisali dvoslovom št. U Bosni se zamjenica šta pisala šča.

Ovo je tolika glupost da skoro ne treba komentirati. Koji su to "Germani" pisali č "dvoslovom" št? I zašto bi pisali tako? Oba stara pisma kojima su pisali Hrvati (i svi ostali Slaveni) imaju posebno slovo za č. Ako se pisalo latinicom, pisalo se npr. cc, ch ili posebnim slovom ç.

Dalje, ako se č pisao št, zašto onda nije svaki č postao št, zašto nemamo štekati (od čekati), štuvati (od čuvati), štaroban (od čaroban) itd.?

Na kraju, kako bi način pisanja mogao promijeniti uopće izgovor (cijeli tekst se stalno poziva na to). Pa prije 100 godina je 90% ljudi bilo nepismeno, a prije 600 i više godina 99%. Kako bi neki nepismeni seljak ili ribar promijenio svoj govor zato što neki redovnik ili činovnik umjesto č piše št (kad bi to bilo istina)?

Ako netko brka promjene u govoru s promjenama u pismu - ne zna o čemu govori. Promjene u pismu su redovno posljedica promjena u govoru, a ne obrnuto (recimo, kad netko brka č i ć u pisanju, znamo da u njegovom govoru nema razlike).

Naime, hrvatska ekavica je imala drukčiji naglasak i nije bilo dugog i kratkog e.

Opet, ne postoji "ekavica". Postoje govori u kojima se nalaze ekavski oblici (npr. lep), ali ti govori su međusobno različiti. Štoviše, upravo se u mnogim govorima u Hrvatskoj jako čuva razlika između dugih i kratih samoglasnika, pa je recimo u mnogim govorima u nemam dugo e, a u riječi nešto kratko. Usporedite i kako se u Splitu razlikuju pisma (množina od "pismo") i pisma ("pjesma") – razlika je upravo u duljini samoglasnika i.

Primjerice, naziv Haravača, koji je značio Krist, se suglasnički pisao Arva i Erve, odnosno, Aria i Erie jer neki pisani jezici nisu imali slova za sve suglasnike. ... To je bila liburnijska čakavica koja je na ove prostore došla pred 10 tisuća godina. ... Dolaskom semitskih Grka u Europu, Liburni su najprvo istjerani sa prostora Stare Grčke. ... Zbog semitskog uticaja Hrvati iliti Liburni koji su naseljavali prostore prema sjeverozapadu Europe su nazvani Helveti i Helveni. Helveni su još bili poznati kao Claveni, odakle etnici Slaveni i Veni. Herodot ih naziva Keltima.

Ovakve tvrdnje se suprotstavljaju svemu što su povjesničari utvrdili... otkako se povijest proučava, dakle valjda od doba starog Rima. Ne možete tvrditi da je Haravača značio "Krist", ako nemate jako dobre dokaze, recimo neki stari dokument, prijevod nekog evanđelja, bilo što.

Praindoeuropski je postojao prije nekih 6000 godina i to je gruba procjena, nakon 200 godina proučavanja, kombinacijom ligvistike, arheologije, genetike itd. Odakle podatak o 10 tisuća godina? Kako je uopće moguće dokazati tako fantastičnu tvrdnju (najstariji sačuvani tekstovi su nastali mnogo, mnogo kasnije)?

Samo spominjanje "semitskih Grka" je nevjerojatno – što bi to značilo? Praktično nitko ne smatra da su Grci "Semiti" (to je obično naziv za narode koji govore tzv. semitskim jezicima, najprije Arape i Židove, iako ih ima još). Dalje su nazivi Kelti, Slaveni, Liburni nabacani lopatom – što više, to bolje, naravno, bez ikakvih dokaza.

Kad je 1102. godine Crvena Hrvatska došla pod mađarsku vlast, Bosna je postala suverena hrvatska država i glagoljicu zamjenjuje cirilica ili kirilica koja je utemeljena na glagoljici, što znači da je, za razliku od grčkog pisma, imala sva slova za sve hrvatske glasove. ... veliki broj Hrvata sa prostora pod mađarskom vlašću je pobjegao u Bosnu i vratio se iskonskoj dvojnoj religiji, odrekavši se čak i starog kršćanstva ili judeizma.

Prvo, ćirilica nije utemeljena na glagoljici, nego se radi baš o prilagođenom grčkom pismu. Drugo, na ćirilici se pisalo i na Braču 1184, kad je napravljen Povaljski prag, ispisan ćirilicom. Štoviše, na Baščanskoj ploči, koja je napravljena oko 1100. godine, i ispisana glagoljicom, ima nekoliko ćiriličnih slova.

Odakle ideja da je velik broj Hrvata pobjegao u Bosnu? Postoji li ijedan dokaz za to?

Međutim, lingvistika nije dogma nego znanost.

Ovo je jedina rečenica koja ima smisla u cijelom članku. Na žalost, autor ne razumije što je to znanost. Znanost je istraživanje i onda zaključivanje, a ne sastavljanje fantastičnih priča, bez razumijevanja o čemu se zapravo govori.

Još malo o hrvatskom i srpskom

Nakon brojnih komentara na prošli post, odlučio sam napisati nastavak.

Prvo, o razumijevanju. Izgleda da razumijevanje između Danaca i Šveđana baš i nije tako veliko kako sam mislio. Ja sam se oslonio na prosudbu američkog jezikoslovca Johna McWhortera, koji je napisao:

In fact, I’ve watched speakers of Swedish, Danish, and Norwegian conversing with each other, each in their own native tongues, as a cozy little trio over drinks.

J. McWhorter: What is a language, anyway?

Zapravo, promatrao sam govornike švedskog, danskog i norveškog kako razgovaraju, svatko na svom jeziku, opušteni uz piće.

Izgleda da u govoru postoji veća razlika nego u pismu. I to je još jedan problem s usporedbama riječi – uspoređujemo li pisane oblike, ili kako se govori? Mnogi jezici, koji postoje u više verzija, razlike skrivaju u pismu. Razlika u govoru između SAD i Britanije je dosta veća nego u pisanju.

Kod nas je upravo suprotno, iz tri razloga.

Prvo, svaka razlika u govoru se vidi i u pisanju – piše se otprilike kako se govori, tako da Hrvati pišu biljeg, a Srbi (u Srbiji) beleg – ne baš mala razlika u pisanju.

Drugo, Srbi ponekad pišu ovako:

Činjenica je da velika većina stanovnika Hrvatske to ne zna pročitati, iako bi, kad bi im netko pročitao, sve razumjeli. To je jednostavno tako, a tako je bilo i prije 1990, iako se tada ćirilica učila u školama. Učila se – ali brzo zaboravljala. Sve novine i knjige su u Hrvatskoj bile pisane na latinici, a ono što ne vježbate i ne koristite, vrlo lako zaboravite.

Što se tiče ljudi koji ne znaju čitati ćirilicu, to je jednako razumljivo kao da je pisano japanskim.

Treće, u Hrvatskoj se često piše kako se zapravo ne govori. Iako ogromna većina ljudi u Zagrebu govori paradajz, kako se govori i npr. u Beogradu (možda se ipak malo drugačije izgovara i naglašava, ali se to u pisanju ne vidi), na hrvatskim proizvodima piše rajčica. Zato su razlike u tekstovima ponekad i veće nego što su u samom govoru, što je upravo suprotno od švedskog i danskog (ili npr. američkog i britanskog engleskog).

Kad sam prvi puta pročitao knjigu Jezik i nacionalizam Snježane Kordić – onu u kojoj piše da su srpski i hrvatski tek varijante jednog jezika – složio sam se s većinom stvari koje je napisala, ali svejedno mi je nešto smetalo, nešto tu nije štimalo. Kad sam je opet pročitao, shvatio sam o čemu se radi.

Evo gdje je problem. Ponekad ljudi – i znanstvenici – kažu jednostavno "A je B". Tako je S. Kordić napisala (i poslije puno puta ponovila):

Jezik je samo sredstvo sporazumijevanja.

Kad pročitam takvu izjavu, zapitam se: je li to istina u stvarnosti, u praksi, ili je to nečiji logički zaključak – možda želja – kako bi trebalo biti? To je kao da netko kaže "noževi su oruđa za rezanje mesa i ostale hrane", zaboravljajući da se noževima ponekad režu i ljudi – često oni koji ne žele da ih režu – i da su se mnogo puta noževi izrađivali upravo s tom svrhom. Mi možda ne želimo da se ljudi bodu i ubijaju noževima, ali to ne možemo ignorirati kad opisujemo svijet oko sebe. U stvarnosti, noževi ponekad služe i tome.

Primjer sličan jeziku je odjeća: mogla bi biti samo zaštita od vjetra i hladnoće, ali nije. Možda je bila vrlo davno, možda je nekim ljudima tako i sada, ali ne morate biti sociolog ili antropolog da shvatite da vrlo često ima mnoge dodatne svrhe.

Mnogo je primjera kad jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja, nego je i sredstvo prepoznavanja, odijeljivanja jednih od drugih. Recimo, rusko-australska lingvistica Aleksandra Ajhenvald je opisala plemena u Južnoj Americi (ili narode? pisat ću kasnije o tome da pitanje što je "narod" uopće nije jednostavno) u kojima se muškarci žene isključivo sa ženama iz drugih plemena, koja govore drugim jezicima. Štoviše, izbjegavaju se ženiti sa ženama koje govore sličnim jezikom (koji razumiju). Njihova djeca govore oba jezika (očev smatraju "svojim"); budući da su i očevi i majke u takvim obiteljima isto plod takvih veza, i oni sami znaju minimalno dva jezika, tako da djeca često odlično govore po četiri jezika – jedan za svaku baku i djeda.

Zar ne bi bilo jednostavnije da svi pređu na jedan jezik, ne bi li se bolje sporazumijevali, ne bi li im život bio jednostavniji? Ne, oni to uopće ne vide tako. Kako bi onda znali tko je iz kojeg plemena?

Dakako, ne upada samo S. Kordić u brkanje onog što misli da bi trebalo biti i onog kako stvari stoje (ako ikako stoje). Evo kako je hrvatski jezikoslovac Antun Mažuranić, brat pisca i političara Ivana Mažuranića, 1859. opisao odnos hrvatskog i srpskog:

Ne samo da su (po njemu) hrvatski i srpski samo različita imena za jedno te isto, nego su i Srbi i Hrvati samo različita imena za jedan narod. Međutim, i u njegovo vrijeme, ovo drugo je sigurno bilo više njegova želja nego stvarnost. Budućnost je bila upravo suprotna.

Okrenimo sve naopako: ako kažemo – hrvatski i srpski su tek varijante jednog jezika – što to znači, zapravo? Pa... to znači da se Hrvati i Srbi sporazumijevaju odlično, prijevod nije potreban. (To je otprilike odgovor S. Kordić.) Ali to smo već znali! (Osim kad Srbi pišu ćirilicom.) To nije nikakva nova informacija. Jasno da Hrvati razumiju, recimo, ovo:

Postavimo onda ovakvo pitanje: jesu li hrvatski i srpski dvije "varijante" na način kako su to američki i britanski engleski? Ne baš. Pa, koje su razlike?

Kad počnemo razmišljati o specifičnostima, stvari postanu zanimljive. I u doba kad su hrvatski i srpski bile "službeno" varijante jednog jezika, koji se zvao srpskohrvatski – dakle, u vrijeme Jugoslavije – to je bio vrlo poseban jezik. Imao je dva pisma (latinicu i ćirilicu), dva "izgovora" (npr. lijep i lep) i dvije "varijante" (npr. općina, siječanj i opština, januar).

Dakako, ima u svijetu sličnih primjera: hindi (ili hindski) je službeni jezik u Indiji, a urdu u Pakistanu. Užasno su slični – ali se urdu piše arapskim pismom, a hindi indijskim pismom devanagari; uz to je hindi "obogaćen" arhaičnim riječima iz sanskrita, jezika kojim se već odavno ne govori, dok urdu ima neke arapske riječi. I, dakako, većina govornika urdua su muslimani, a većina govornika hindija – hinduisti. Izgleda kao potpuno poklapanje s hrvatskim i srpskim, ali ovakvo stanje postoji tek od proglašenja nezavisnosti Indije i Pakistana, i međusobnih ratova koji su uslijedili.

Posebnost hrvatskog i srpskog je što su to bile varijante jednog jezika unutar jedne zemlje, govornici nisu bili na različitim kontinentima, kao u slučaju Amerikanaca i Engleza, koje razdvaja ocean. (Čini se kao da neki Hrvati i Srbi, kad ih već ne razdvaja ocean, pokušavaju povećati bar simboličnu udaljenost.) Postoji još jedna zanimljiva razlika: u SAD ne živi nezanemariva skupina Engleza, koji imaju novine na britanskom engleskom, škole na britanskom engleskom, svoje zastupnike u parlamentu, itd.

Kad počnete razmišljati na taj način, otvaraju se zanimljiva pitanja:

  • Zašto neki ljudi smatraju da pripadaju različitom narodu od ostalih ljudi oko njih, iako su i oni i njihovi roditelji rođeni na istom mjestu kao i ti drugi ljudi? Što to uopće znači pripadati nekom narodu?
  • Zašto je Antun Mažuranić, 1859, usred Zagreba, napisao da su Srbi i Hrvati jedan narod, koji govori jedan jezik? Koji su bili njegovi razlozi i način razmišljanja?
  • Zašto uopće postoje sličnosti – ali i razlike – u govoru na području Hrvatske, BiH i Srbije? Zašto se govori baš kako se govori na nekom području?
  • Zašto se uopće raspravlja o ovakvim temama? Zašto su mnogim ljudima bitna baš ovakva pitanja?

Na ova pitanja nije jednostavno odgovoriti, nešto su samo vjerovanja ljudi (konačno, i religije se zasnivaju na vjerovanjima), a nešto su kompromisi, odluke koje je većina u tadašnjim okolnostima smatrala najboljim mogućim. Na neka pitanja nitko ne zna ni približni odgovor.

U tekstovima koji slijede, pokušat ću objasniti svoj pogled na povijesne, društvene i političke okolnosti koja su dovele do ovakvog razvoja, pogotovo u Hrvatskoj. Ali neću samo o tome. Ima mnogo, mnogo zanimljivijih tema.

Hrvatski i srpski

Čim sam, prije nekoliko godina, započeo pisati ovaj blog, stiglo mi je pitanje jednog čitatelja: jesu li hrvatski i srpski isti ili dva jezika?

Prosječnom čovjeku se čini da – ako lingvistika već proučava jezik – na takva pitanja sigurno daje jednoznačan i jednostavan odgovor. Uopće nije tako.

Prvo, uopće nije jasno na što se pitanje odnosi, tj. na što mislimo kad u tom pitanju kažemo "hrvatski"? Je li to kako svi ljudi govore u Hrvatskoj? Kako govore svi Hrvati? Kako se govori na Dnevniku javne televizije, dakle "standardni hrvatski"?

Ako nekako odlučimo na što zapravo mislimo, još uvijek pitanje nema jednoznačni odgovor. Za usporedbu, pogledajte ove tri slike¹:

To su, naravno, kupus, karfiol (iliti cvjetača) i prokulice. Tri različite vrste povrća.

Vjerovali ili ne, biolozi te tri vrste povrća klasificiraju kao tri sorte iste vrste – kupusa, ili znanstvenom terminologijom, Brassica oleracea. Sa stajališta biologa, one čine samo različite "pasmine" unutar iste vrste.

Ali s praktičnog stajališta, to nisu iste biljke. Imaju različitu cijenu, različito se uzgajaju i pripremaju, kupus se može kiseliti, a prokulice se obično ne kisele (možda bi se i mogle, ali pitajte u vašoj trgovini za kisele prokulice...)

To nisu iste biljke. Ili jesu?

E sad, vratimo se na pitanje srpskog i hrvatskog, i ograničimo se kako govore na TV dnevnicima. Očito ne govore isto. Doduše, razlike nisu velike, prosječni Hrvat može praktično sve razumjeti na srpskoj televiziji. Pokušajte nešto razumjeti na kineskoj ili, mnogo bliže, finskoj televiziji.

Očito srpski i hrvatski nisu različiti jezici u smislu u kojem su hrvatski i finski različiti jezici. Ali jesu li "dovoljno" različiti da mogu biti "dva jezika", a ne "dvije varijante jednog"?

Neki misle da postoji jednostavno rješenje: to su različiti jezici. Drugi misle da su to ipak "varijante jednog". Snježana Kordić je napisala polemičku i relativno dugu knjigu Jezik i nacionalizam, na temelju svojih članaka u kojima je raspravljala s određenim brojem hrvatskih jezikoslovaca (cijelu knjigu možete pročitati ovdje). Uz mnogo drugog, daje odgovor: hrvatski, srpski itd. samo različite varijante jednog (apstraktnog) jezika - srpskohrvatskog.

Dvije varijante jednog jezika bi bile nešto kao kupus i karfiol. Ili možda kao karfiol i prokulice.

Dalje, Snježana Kordić tvrdi da razlike među jezicima mogu mjeriti:

Što ulazi u osnovno rječničko blago, definirao je Morris Swadesh sastavivši listu od sto osnovnih riječi. Na njoj su riječi koje označavaju dijelove ljudskog tijela (oko, kosa, srce, usta), životinje (riba, pas), radnje (jesti, piti), brojeve (jedan, dva, tri), zamjenice (ja, ti, on) itd. Dva idioma se ubrajaju u isti jezik »ako imaju najmanje 81% zajedničkog osnovnog rječničkog blaga« (Kloss 1976: 303). (Jezik i nacionalizam, str. 98)

Ali nije baš posve tako. Pogledajte ovo:

"jezik"jatimismeđevlak
češki tymyhnědávlak
slovačkijatymyhnedávlak
brazilski
portugalski
euvocê a gente
(nós)
marromtrem
europski
portugalski
eutu nóscastanhocomboio
danskijegduvibruntog
švedskijagduvibruntåg

Kako to da su brazilski i europski portugalski "isti jezik" (dvije verzije, dakako), a danski i švedski "dva jezika"? Danci i Šveđani, kad se sretnu, ne trebaju prevoditelje. Teško da bi usporedba "osnovnih riječi" pokazala da su danski i švedski bitno različitiji od dvije vrste portugalskog, pogotovo ako zanemarimo pisanje i gledamo izgovor, koji je prilično različit u Portugalu i Brazilu.

Slično vrijedi za "španjolski" koji se govori u Americi i Španjolskoj – različite zamjenice, različit izgovor, oko 9000 različitih riječi (ne onih koje se tek malo drugačije izgovaraju) – i opet ljudi smatraju da je to "jedan jezik".

Ovdje imamo jednostavno dvije tradicije – danski, norveški (o kome ću malo niže) i švedski se tradicionalno smatraju različitim jezicima – a brazilski i europski portugalski ne.

Još problema se, kao i obično, nalazi u detaljima. Recimo da uspoređujemo riječi dvije i dve. Jesu li to dvije različite riječi, ili tek različit izgovor jedne te iste riječi? Gdje je granica? Jesu li njemački Maus i engleski mouse – dvije riječi za miša – tek različiti izgovori? A hrvatsko tri i englesko three?

Dalje, ova "lista od sto osnovnih riječi" M. Swadesha uopće nije sastavljena s namjenom uspoređivanja jezika: ideja je bila da se nekako ocijeni koliko je star predak dva srodna jezika (o tome ću pisati u posebnom postu). Originalna zamisao je bila da se tri i englesko three računaju kao "ista riječ", a npr. glava i head ne.

Ako i zanemarimo takve sitnice, zanemarimo tradicionalnu klasifikaciju, kažemo i da su npr. danski i švedski tek varijante istog jezika, i prihvatimo taj kriterij od 81%... postoji sljedeći problem: zamislimo da imamo tri jezika, A, B i C, i da je A blizak B, a B blizak C, ali je C dalji od A. Tada "Klossovim postupkom" možemo zaključiti da su A i B isti jezik (recimo, imaju 85% sličnosti), štoviše da su i B i C isti jezik, ali da A i C nisu isti jezik (jer imaju, recimo, 70% sličnosti)!

Takva je stvarnost. Neke stvari je teško dijeliti. Ne radi se o tome da lingvisti "ne žele" odvojene, posebne jezike: stvarnost je jednostavno drugačija. S. Kordić, međutim, inzistira da kriteriji postoje. I tu se vraćamo na biologiju:

ne znači da biologija nema kriterije po kojima određuje što je različita vrsta. (Jezik i nacionalizam, str. 108)

Zapravo, koliko god je jasno da su kupus i karfiol "ista vrsta", sličan problem postoji i u biologiji, gdje je u nekim slučajevima teško odrediti koliko vrsta postoji, tj. pripadaju li dva organizma istoj vrsti. Štoviše, "vrstu" je u biologiji teško definirati baš kao i "jezik" u lingvistici!

Da biste vidjeli koliko stvarna situacija može biti komplicirana, u Norveškoj postoje dva standardna jezika (i neki su udžbenici za škole pisani na jednom, neki na drugom jeziku — škole biraju koji će jezik koristiti). Jedan se zove bokmål a drugi nynorsk. Prvi je doslovno "književni jezik", a drugi "novonorveški". (Da bi stvari bile još kompliciranije, za bokmål postoji i alternativni, arhaičniji pravopis, koji se zove riksmål, zapravo ono kako se bokmål pisao prije 2. svjetskog rata!)

Bokmål je vrlo sličan danskom jeziku, zapravo je to pisani danski jezik (Norveška je stoljećima bila pod danskom vlasti) koji se malo specifično izgovara, plus neke posebne riječi. Ako prihvatimo tu granicu od 81%, danski i bokmål bi bili isti jezik. E sad, Norvežani zovu bokmål "norveški" i ne postavlja se previše pitanja je li to zapravo norveški ili danski, li je bokmål samo varijanta danskog. Svi lijepo žive i bez tih pitanja.

Pitanje jesu li hrvatski i srpski – kako ih god definirali — jedan jezik (ali više varijanti) ili nisu, zapravo nije pravo pitanje. Pravo je pitanje što je zajedničko srpskom i hrvatskom, što je različito, i zašto su neke stvari zajedničke, a neke nisu. Još je bolje pitanje – zašto Srbi i Hrvati toliko raspravljaju o jeziku.

_______________
¹ slike su s Wikimedije, autori: Forest & Kim Starr.

Jezik se mijenja

U prošlom postu sam spomenuo jezične promjene, kao ilustraciju da "čakavsko", "štokavsko narječje" ali i "slovenski govori" nisu izolirani otoci, ili barem da to nekad sigurno nisu bili. Kao primjer povezanosti, uzeo sam jezične promjene. Ali što su to jezične promjene?

Znamo da se jezik mijenja. Uzmite neku knjigu napisanu prije 500 godina i vidjet ćete koliko se tadašnji jezik razlikuje.

Čak i kad nemamo stare tekstove, možemo iz današnjih razlika zaključiti da je bilo nekakvih promjena. Kao što je poznato, negdje se govori pas, a negdje pes. Postoje brojni parovi takvih riječi (petak-petek, magla-megla itd.). Kako to objasniti? Dolazak do objašnjenja je nalik na detektivsku priču: ne znamo točno što se dogodilo, ne znamo ni kad se dogodilo, a kad se promjena događala — čini se da je nitko nije primjetio!

Jezične promjene imaju jednu zanimljivu osobinu: iako je jezik nešto što svatko koristi svaki dan, praktično nitko ne primjećuje promjene u jeziku. Nikad (koliko mi je poznato) nećete u nekakvoj prastaroj knjizi pročitati "do prije 2 godine se govorilo tako i tako, ali danas svi govore drugačije". Jezične su promjene toliko spore i neprimjetne da obično prolaze neopaženo. Tek kad netko uzme nešto napisano prije 100 godina, uočava neke promjene, riječi koje se više ne koriste, koje zvuče neobično.

Dakako, izuzetak je kad netko moćan odredi da se jezik mora promijeniti. Recimo, kad se dokument koji se u SFRJ zvao pasoš počeo nazivati putovnica, svi su primijetili. Također, nova riječ se može pojaviti s nečim novim: mnogi stariji se sjećaju da se mobitel odjednom pojavio kao riječ za džepni telefon. Do tada, postojali su samo telefoni koji su žicom bili spojeni s utičnicom u zidu.

Postoje tri objašnjenja zašto danas imamo negdje pas, a negdje pes, koje se mogu ovako shematski prikazati:

Ili je u nekim riječima, u nekim krajevima, iz nekog razloga, a postalo e, ili se dogodilo obrnuto. Odmah vidimo i problem: u mnogim riječima (npr. pisati, zrak) imamo svugdje a. Lako nađemo i riječi u kojima je svugdje e.

No, postoji i treći, manje očit scenarij: nekad je u nekim riječima postojao glas koji danas više ne postoji (označio sam ga upitnikom) koji se negdje promijenio u a, a negdje u e.

Posve smo sigurni da se dogodio treći scenarij: imamo sačuvane vrlo stare tekstove i natpise gdje je baš na tom mjestu posebno slovo, različito od slova kojim se tada pisalo a i od slova za e. Mi to posebno slovo možemo danas pisati ə (kao obrnuto e; ima i drugih načina, npr. ъ).

Ne samo da smo sigurni da se dogodio treći scenarij, nego nam jedan sitni detalj pokazuje i kad se promjena dogodila. Taj detalj je grubo uklesani natpis na crkvi u Plominu. Natpis je pisan glagoljicom, starim slavenskim pismom, i iz oblika slova, zaključujemo da je napisan u 11. stoljeću, dakle prije otprilike 1000 godina1:

U kutu kamena piše:

SE E PISəLə S

Glagoljica, pismo kojim je pisan natpis, imala je posebni znak za baš onaj glas koji negdje postao a, a drugdje (npr. u Zagorju) e (zapravo, glagoljica je imala dva znaka, ali o tome malo kasnije). U mom prijepisu na latinicu, njemu odgovara "ə". Ne znamo kako se taj "ə" izgovarao, ali valjda je bio poseban — inače ne bi postojalo slovo za njega.

U mnogim situacijama se ə kasnije jednostavno prestao izgovarati: riječi koje danas završavaju suglasnikom završavale su zapravo s ə, pa je pas bio zapravo pəsə. Petak je bio petəkə (ako ste upoznati s razvojem slavenskih jezika, primjećujete da ovdje malo pojednostavljujem; detalje ostavljam za kasnije). Upravo zato danas imamo tzv. nepostojano a: od petəkə je nastalo petak, a od petəkapetka.

Prevedeno na današnji jezik, na natpisu piše "ovo je pisao s".

A sada slijedi najbitniji detalj: tko god je uklesao natpis, napravio je pravopisnu pogrešku. Naime, u "pisati" nikad nije bio ə: trebalo je biti a, dakle pisalə (onaj ə na kraju je OK, on je nestao kasnije). Autor natpisa je pobrkao a i ə, uklesao je ə gdje bi trebalo biti a.

Nije znao gdje se piše a, a gdje ə, jer ih sam nije razlikovao: u njegovom govoru više nije bilo razlike ta dva glasa, postojao je samo a.

Iz tog detalja, jednog "krivo" uklesanog znaka u kamenu, možemo biti sigurni da je ə postao a na istočnoj obali Istre već u 11. stoljeću, ili ranije2 (osim ako osoba koja je to uklesala nije bila "u prolazu"; povijest zaključuje što se najvjerojatnije dogodilo).

Iz tekstova koji su sačuvani u Dubrovniku, pa i istočnije, znamo da su tamo pisci još stoljećima sasvim jasno razlikovali a i ə, te se u tim krajevima za prijelaz ə > a obično smatra da se dogodio u 14. stoljeću, dakle 300-400 godina kasnije (jezične promjene se obično označavaju simbolom >, koji pokazuje prema novijem obliku). U dijelovima Crne Gore prijelaza nikad nije ni bilo: tamo je i danas (po selima, kod starijih ljudi) ə poseban glas, koji se izgovara između a i e (otprilike kao engleski bad). Taj "zaostali" glas između a i e je upravo ono što bismo i očekivali za glas koji je drugdje uglavnom postao a ili e.

Prema tome, čini se da je jezična promjena ə > a polako "putovala" prema jugu, širila se, i stala negdje u današnoj Crnoj Gori. Trebalo joj je 3 stoljeća da dođe od Istre do Dubrovnika; putovala je i prema unutrašnjosti, obuhvatila je cijelu Bosnu i Srbiju.

Ili nije? Što ako je došla iz unutrašnjosti, i prvo došla do Plomina, a tek kasnije do Dubrovnika? Ne znamo. Sve što znamo je da se pojavila u Plominu 3 stoljeća ranije nego u Dubrovniku.

Na koji način se uopće širila? Putovanjima ljudi? Trgovinom? Polaganim širenjem, tipa "moja je žena rođena malo sjevernije"? Ne znamo.

Jezične promjene su prilična zagonetka. Prvo, ne znamo zašto se događaju. Postoje kvazi-objašnjenja, tipa "sve se mijenja", kao i naoko logično objašnjenje da se "pojednostavljuje ono što je teško za izgovor".

Iako u ovim razlozima sigurno ima djelić istine, oni ne mogu biti potpuna istina: da se svi jezici na svijetu stalno pojednostavljuju, kako bi se što jednostavnije i lakše izgovarali, nakon par tisuća godina pojednostavljivanja, svi bi bili jednostavni za izgovor. Pokušajte nekog Talijana ili Amerikanca naučiti da izgovara riječi cvrčci i strpljiv i shvatit ćete da nije baš tako.

Drugi razlog misterioznosti jezičnih promjena je najbolje ilustrirati na primjeru. Različitim usporedbama, zaključivanjima (u kojima nema ništa misteriozno, kasnije ću ih objasniti) došlo se do zaključka da hrvatski (i svi slavenski jezici) imaju zajedničkog pretka s litavskim i latvijskim jezikom (tzv. baltijskim jezicima). Taj zajednički predak, od kojeg su nastali svi slavenski i baltijski jezici, govorio se prije nekih 3300 godina (što je vrlo gruba procjena, može biti i 500 godina ranije ili kasnije). Usporedbom glasova u modernim jezicima uspjelo se doći i do oblika mnogih riječi u tom pra-jeziku (dakako, opet nismo posve sigurni kako su se izgovarale). E sad, pogledajmo kako se mijenjala jedna riječ kroz tih 3300 godina, do današnjih jezika:

prije
3300 god. sūris sūris
2200 god. sūri sūris
1100 god. syrə sūris
danas sir
(hrvatski)
sūris3
(litavski)

Štogod je izazivalo promjene u riječi za "sir" u pretku hrvatskog jezika kroz 33 stoljeća (obratite pažnju: 33 stoljeća) uopće nije djelovalo na litavski. Riječ za "sir" se u litavskom nije promijenila u 33 stoljeća. Dobro, nismo posve sigurni kako se izgovarala prije 3300 godina, možda se malo promijenila. No razmislite koliko je to dugo. To je vrlo dugo.

Dakako, ovu riječ nisam slučajno izabrao. Da sam uzeo neku drugu riječ, vidjeli biste da su se neke riječi promijenile i u povijesti litavskog. Ali ono što je bitno je da je razvoj bio različit. Zašto?

Zapravo — ovo je sad moje mišljenje — glavni pokretač promjena u jeziku su promjene u društvu: doseljavanje, raseljavanje, miješanje stanovnika koji govore različitim jezicima. Različiti jezici su se različito razvijali zbog različitih povijesnih okolnosti. Čini se da su preci današnjih Litavaca imali mnogo mirniju povijest zadnjih nekoliko tisuća godina, ili barem drugačiju povijest. Jedan dio tih razlika, možda i odlučujući, po mom mišljenju, miješanje je s govornicima drugih jezika.

Da se vratimo u bližu prošlost: zapravo ne znamo zašto je negdje pas, a drugdje pes. Možda je to utjecaj govora starosjedilaca: Slaveni su, kad su se doselili, zatekli neke ljude koji su nekako govorili, starosjedioce. Problem je što o njihovom govoru znamo vrlo malo, praktično ništa. Ne znamo zašto u dijelu Crne Gore nije bilo te promjene.

Jezične promjene nisu samo stvar duboke prošlosti: neke jezične promjene se upravo sad događaju (ili su se upravo dogodile). Možda ste primijetili da neki ljudi brkaju jel (skraćeno od je li, npr. jel me netko tražio) i jer (tj. zato što, npr. prodajem je jer sam kupio novu). Lako se nađe:

Ves masina ispravna prodajem jel sam dobio novu (Izvor)

Ako netko nešto brka u pisanju, sigurno nema razlike u njegovom ili njezinom govoru — sjetite se Plominskog natpisa od prije 1000 godina. Nekim ljudima je riječ jer postala jel.

Nemamo pojma kad je i gdje ta promjena počela. Nemamo pojma koliko je raširena. (Ako znate gdje je i kada nastala promjena jer > jel, javite mi — častim pivom.) Ta promjena se događa sada, u svijetu gdje se sve može zabilježiti, u zemlji gdje postoje brojni stručnjaci, lingvisti, i o njoj ne znamo praktično ništa: mnogi je i ne zapažaju, a oni koji je zapažaju, uglavnom je ismijavaju. Da ne govorim da nemamo nikakvu ideju o razlogu te promjene (konačno, nitko ne piše sil za sir, promjena se odnosi samo na jednu riječ).

Promjena nikako nije ograničena na Hrvatsku, našao sam ovu sam sliku na internetu, koju je očito napravio netko u Srbiji — i valjda mislio da će biti smiješna:

Ne znamo razlog takvih promjena, ali ne zaboravite da govornici hrvatskog jesu pomiješani s govornicima drugih jezika; pritom ne mislim na Srbe ili Bošnjake — njihov jezik je praktično jednak. Mislim na Rome4, Albance s Kosova, zatim odnedavno Kineze, turiste koji posjećuju Hrvatsku. Ljudi i putuju, poslom, iz drugih razloga, provode vrijeme u inozemstvu, pa se vraćaju. Ljudi i stalno slušaju strane jezike — uglavnom engleski — s radija i televizije.

Neki jezikoslovci (a i ostali) misle da se ne bi smjelo dopustiti da se jezik mijenja tek tako, bez nekog "stručnog nadzora". Najbolje bi bilo da se što manje mijenja, a ako se već mijenja, da se mijenja kako bi stručnjaci (tj. oni) htjeli. Jedan srpski lingvist, Ivan Klajn, za sve krivi državu:

Država dozvoljava da se jezik divlje razvija (Izvor)

Jedan hrvatski lingvist, Radoslav Katičić (u razgovoru koji ću jednom posebno analizirati), jednostavno kaže:

Istina, jezik se mora mijenjati jer se ne može ne mijenjati, ali to nije dobro za jezik. Najbolje bi bilo da svi ljudi svugdje uvijek govore jednako. (Izvor)

Međutim, hrvatski jezik (tj. ono što danas zovemo "hrvatski", ma kako to teško bilo definirati i ma kako to mijenjalo nazive kroz stoljeća) se razvija "pod nadzorom" eventualno zadnjih stoljeće-dva. Ono 31 stoljeće prije je bilo razvoj bez ikakvog nadzora (a bilo je razvoja u još daljoj prošlosti, dakako). Upravo ono što danas neki smatraju "bogatstvom" (ili "raznolikošću") govora u Hrvatskoj je nastalo spontano, bez nadzora: divlje.

Jezik koga jezikoslovci, uključujući Katičića i Klajna proučavaju, koga objašnjavaju studentima... rezultat je tisuća godina jezičnih promjena, bez ikakvog nadzora države ili stručnjaka. Očito rezultat takvog razvoja nije tako loš.


1 Fotografija Plominskog natpisa s Wikipedije, autor Goran Moravček

2 Moram napomenuti da sam ovo saznao iz članka Dragice Malić, Hrvatski izgubljen u prijevodu.

3 Evo što Wikipedija kaže za sūris.

4 Recimo, riječ lova za "novac" je došla iz romskog jezika (odnosno, jednog od romskih jezika).

Silić: zbunjujući razgovor

Kad sam započeo ovaj blog, htio sam pokazati što široj publici da jezikoslovlje nije rasprava o tome koja je riječ “bolja” ili koja je riječ “hrvatska”. Nije ni rasprava o tome jesu li hrvatski i srpski dva “jezika” ili jedan “jezik”.

Razlozi su jednostavni: lingvistika nema načina utvrditi što je “bolje”, a što “lošije”, a - vjerovali ili ne - nema ni načina utvrditi jesu li dva govora jedan “jezik” ili “dva” - osim u slučajevima kad je to očito i svakom laiku, npr. u slučaju hrvatskog i mađarskog.

Osim toga, htio sam rasvijetliti pojmove “dijalekt”, “govor”, objasniti što su to glasovne promjene, pokazati što možemo saznati o promjenama u jeziku pomoću starih natpisa i sl. Međutim, da bih sve to objasnio, prvo moram objasniti neke osnovne pojmove, kao što su “fonem”, “izoglosa”, “naglasak” i sl.

Onda sam saznao za razgovor s prof. Josipom Silićem u Novom listu, gdje je “najveći živući lingvist” (po riječima novinara) sažeto govorio o hrvatskom i srpskom, dijalektima itd, na način koji, nažalost, prosječnom čovjeku sve čini još nejasnijim. Mnogo toga što je Silić izjavio - jednostavno ne stoji, ili je neprihvatljivo pojednostavljenje, karikatura.

Profesor Silić je “došao do zaključka da je narječje jezik”:

Ja sam napisao raspravu, to je jedna od mojih najnovijih rasprava, gdje sam, posluživši se teorijsko-metodološkim dokazima, došao do zaključka da je narječje jezik, što znači da su čakavsko, štokavsko i kajkavsko narječje jezici. Na simpoziju bi o tome najprije trebali raspravljati dijalektolozi, ali i svi oni koji se bave jezikom, od standardologa dalje.

Svatko se iz škole sjeća da “hrvatski jezik ima tri narječja”. I svatko je čuo za “kajkavsko”, “štokavsko” i “čakavsko” narječje, no ogromna većina ljudi ne zna ništa o njima, osim da se u “kajkavskom” kaže “kaj”, u “štokavskom” “što”, a u “čakavskom”, očito, “ča”. Narječja se dalje dijele u “dijalekte”, a oni u “govore”. Prema tome, imamo jednostavnu hijerarhiju.

Ne treba zaboraviti da kad se obično govori o “narječjima”, “dijalektima”, misli se uglavnom na govor starijih ljudi po selima: govor u većim gradovima i mlađih ljudi se uglavnom posve zanemaruje.

Onda se crtaju slike kao ova (s Wikipedije):

To je izuzetno pojednostavljena podjela, i bilo bi najbolje kad bi bila posve napuštena. Ona navodi na posve krive zaključke, a ove karte su još gore. Razlog je jednostavan - nakon 2 stoljeća što govore dijelimo na “čakavske”, “kajkavske” i “štokavske”, nije sasvim jasno jesu li neki govori “kajkavski” ili “čakavski”. Još uvijek nije jasno kako podijeliti “kajkavsko” narječje na dijalekte.

Za govore u Gorskom kotaru je jasno da s “kajkavskima” sjeverno od Zagreba imaju malo veze. “Čakavski” govori oko Rijeke se mnogo više razlikuju od “čakavskih” govora na Korčuli nego što se ti govori na Korčuli razlikuju od “štokavskih” govora. Na primjer, evo zapisa “čakavskog” iz Opatije:

Da se ne bin rashićeval z «ne daj ti Boh» kakovun satirun (to j’ ono kad se škrecaš s teškemi stvarami da ne bi zgjedale tako teške kot ča su, nego ako je moguće smešno), naša draga urednica mi je zajeno rekla da bi bilo jako dobro ako moren napisat ča «za Novo leto» ili blagdani, kako je i red va decembre. No pak sada, mislin se ja, ča je pravo Bogu za reć i nisan neki čovek od dešperije, al’ druge bandi baš me pogodila.

Na kartama kao što je ova gore, “čakavski” je označen jednom bojom, iako su razlike unutar “čakavskih” govora veće nego razlike unutar svih “štokavskih” govora prikazanih na karti!

Zatim, ovakve karte tipično staju na političkoj granici - obično na slovenskoj, a u slučaju ove karte, čak i na srpskoj, iako je dobro poznato, dokumentirano, da slični govori postoje i preko tih granica (“ijekavski štokavski” postoji u Srbiji, pa i “ikavski štokavski”, a “čakavski” postoji u Sloveniji u nekoliko sela, čak i ako odlučimo ostati kod tradicionalne podjele).

Razlog je jednostavan: preko granice su Slovenci, oni govore slovenski jezik, a on ima svoje dijalekte - koji s hrvatskim dijalektima nemaju veze. U stvarnosti, ništa nije dalje od istine, kao što ćete uskoro vidjeti.

A što kažete na tezu lingvistice Snježane Kordić da to nisu standardni jezici nego tek standardne varijante jednog te istog policentričnog standardnog jezika?
– E, to se suprotstavlja mojoj tezi. Nije se uspostavila odgovarajuća razlika između čakavskog, kajkavskog i štokavskog, koji su autonomni, cjeloviti, što znači da jedan s drugim nemaju veze.

Zapravo, Snježana Kordić ima vrlo sličan pogled Siliću (kasnije, kad budem govorio o Snježani Kordić, pokazat ću kako se ona i Josip Silić kronično ne razumiju, iako imaju zapravo slično mišljenje).

Kordić kaže da postoje 4 “standardne varijante” unutar jednog “srpsko-hrvatskog” jezika - koji bi se mogao zvati i “štokavski”, ali je “srpsko-hrvatski” uobičajeno.

Silić kaže da postoje 4 “standardna jezika” unutar jednog “štokavskog” jezika. Ono što je Siliću “jezik”, za Kordić je “varijanta”, ali je sve ostalo isto.

No, što to Silić misli kad kaže “nije se uspostavila odgovarajuća razlika”? Kakva je to “odgovarajuća” razlika, a kakva “neodgovarajuća”?

Što znači Silićeva izjava da “nemaju veze”? Znači li to da je njihov razvoj bio posve odvojen, kao da se radi o “otocima”?

Vrlo je lako pokazati da nije. Uzmimo za primjer jednu jednostavnu riječ: dan. Ta riječ u “kajkavskim” govorima glasi den (ili slično). U “čakavskim” govorima glasi dan. Ali ta riječ glasi dan i govorima u jugozapadnoj Sloveniji (zato je danas u slovenskom standardnom jeziku dan). Glasi dan i u ogromnoj većini “štokavskih” govora, osim govora u jugoistočnom dijelu Crne Gore (što se proteže i na Kosovo) gdje glasi dæn, dən i sl. (æ i ə su posebni glasovi, preciznije, “fonemi”, kojih uglavnom nema u većini “štokavskih” i “čakavskih” govora).

Ako pogledate na karti ovo područje na kojem se govori dan, a ne nešto drugo, radi se o velikom, neprekinutom području, od zapadne Slovenije do Boke kotorske u Crnoj Gori. Unutar tog područja su i “slovenski”, “čakavski” i “štokavski” govori. To očito nije slučajno, očito su se unutar tog područja dogodile zajedničke promjene. Prema tome, njihov razvoj nije bio odvojen.

Uzmimo za primjer drugu riječ: petak. Područje gdje je takav oblik je slično području gdje se govori dan, ali malo uže: postoje i “čakavski” govori gdje se govori petek ili petok (nalaze se na Krku i Cresu). Niti se u Sloveniji ne govori petak (osim na malom području gdje su se doselili davno izbjeglice s istočnijih područja).

Opet vidimo zajednički razvoj na širokom, neprekinutom području, opet vidimo da nikako “jedan s drugim nemaju veze”. Ako ne gledate samo kaj, ča i što, vidjet ćete da sva ta “narječja” itekako imaju veze!

Odavno je jasno da mnoge govorne osobine uopće ne poštuju ovu jednostavnu podjelu. Recimo, u nekim krajevima se (tradicionalno, po selima) govori možeš, može (to je i hrvatski standard) a u drugim moreš, more (od toga je danas u Zagrebu ostalo nemreš za ne možeš). Rasprostranjenost je vrlo jednostavna: zapadno od crte koja ugrubo ide od Neretve do Subotice se govori (ili se govorilo, odnosno danas govore stariji ljudi po selima) moreš, more, a istočno se govori možeš, može. Svi “čakavski”, “kajkavski”, “slovenski” i pola “štokavskih” govora imaju moreš. Druga polovica “štokavskih” govora - ona udaljenija od “čakavskih” i “kajkavskih” - ima možeš.

Ovo opet ne može (ili ne more?) biti slučajnost. Očito da ti govori imaju nešto zajedničko - ali kako? Ovo područje se ne poklapa s područjem u kojem se govori dan, a dakako ni s podjelom na “štokavske”, “čakavske” i “kajkavske” govore.

Lingvistika ima naziv za ovakvo preplitanje jezičnih osobina u prostoru, gdje su oštre podjele nemoguće: dijalektalni kontinuum.

Upravo je zato jednostavna podjela na “čakavske”, “kajkavske” i “štokavske” govore nesretna. Nije sva priča u te tri upitne zamjenice: govori imaju i mnoge druge osobine. Podjela na “čakavske”, “kajkavske” i “štokavske” govore je gruba, jednostavna podjela s početka 19. stoljeća, otprilike kao podjela ljudi na Crnce, Bijelce i Istočnjake. Podjelu je smislio Vuk Stefanović Karadžić, na temelju vrlo površnog dojma i zadržala se do danas. Usput, po podjelama koje danas možete pročitati u knjigama - postoje ”čakavski” govori u kojima se ne govori ča, nego kaj!

Zapravo, ovakva prostiranja govornih osobina su posve neobjašnjena. Njihove granice se ne poklapaju s granicama država, bilo današnjih, bilo nekadašnjih. Ne poklapaju se s granicama religija, naroda, pokrajina. Ne poklapaju se s ničim poznatim.

Postoje neke hipoteze (tj. pretpostavke koje zasad nisu dokazane): recimo američki lingvist Marc L. Greenberg je pretpostavio da su Slaveni naselili ove krajeve u dva vala - jedan, ugrubo južno od Save, govorio je dan, drugi, sjeverno od Save, den (tj. to je bio ishod, njegova hipoteza je malo kompliciranija, što nije bitno u ovom trenutku).

Nizozemski lingvist Villem Vermeer je čak napisao:

I think it would be better to abandon the traditional classification altogether
(Mislim da bi bilo bolje napustiti posve tradicionalnu podjelu [na “čakavski”-“kajkavski”-“štokavski”])

Vjerovali ili ne, nizozemski lingvisti su detaljno istraživali hrvatske govore; smatra se da je najbolji opis nekog govora u Hrvatskoj napisala nizozemska lingvistica Janneke Kalsbeek. Zanimljivo je da Vermeerov rad iz koga je gornji citat počinje rečenicom koja je najbolji opis raznolikosti govora u Hrvatskoj:

It is well known that in north-western Croatia spectacular dialect differences are found

(Dobro je poznato da se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj sreću spektakularne dijalektalne razlike)

No za Silića, “narječja” su “jezici”... i idemo dalje:

E, kad smo utvrdili da postoje ta tri jezika, onda svaki od njih može imati standardni jezik, jedan ili više njih. Tako štokavski jezik ima četiri standardna jezika: hrvatski, srpski, crnogorski i bosanski. Oni su autonomni i neovisni jedan o drugome i potpuno se razlikuju. Nema među njima istosti.

Pustimo na stranu ideju da “jezici” imaju “standardne jezike”, što je vrlo upitno. Opet nije jasno što Silić želi reći: što bi značilo da su “autonomni” i “neovisni”? (Nije li “autonomija” nešto kao polovična “neovisnost”?)

Možda Silić misli da oni jezikoslovci koji se bave standardnim jezikom (npr. pišu priručnike o tome “kako treba pravilno govoriti”) “ne gledaju preko plota”? Znači, pravila u srpskom i pravila u hrvatskom ne moraju imati veze, srpski i hrvatski jezikoslovci se ne dogovaraju?

Ali što je s američkim i britanskim engleskim (isto imaju posebne rječnike, i razlike u pravopisu, gramatici i izgovoru?) Oni se smatraju jednim jezikom - iako se pravopisi ne slažu (razlike doduše nisu jako velike), ali se izgovor dosta razlikuje?

Što je s brazilskim i europskim portugalskim, koji čak imaju različite osobne zamjenice, razlike u gramatici, posve različit izgovor, ali se tamo povremeno jezikoslovci dogovaraju oko detalja u pravopisu?

Može li takav detalj, hoće li se jezikoslovci naći na nekom sastanku, odlučiti jesu li nešto jedan ili dva jezika? Osim toga, jesu li srpski, hrvatski itd. baš “autonomni” kad koriste istu abecedu, sa znakovima č, ć, š itd. (srpski i crnogorski koriste još i ćirilicu, ali je u svakodnevnom životu češća latinica)?

Dalje, kako se “potpuno razlikuju”, kad imaju velike sličnosti? Sigurno se hrvatski i srpski manje razlikuju nego hrvatski i mađarski...

Možete li možda reći nekoliko teza po kojima su narječja jezici?
– Recimo razlikuju se fonologije tih jezika. Bit će tu i pitanje izgovora, pa je čakavski ikavski, kajkavski je ekavski, a štokavski (i)jekavski.

“Fonologija” je tek drugi naziv za “sustav glasova” (preciznije: “fonema”). Dakle, jedno “narječje” ima ć, drugo nema i sl. U jednom se kaže mliko, u drugom mleko, u trećem mlijeko. Govori u kojima se kaže mliko su “ikavski”, oni s mleko “ekavski”, itd.

Silić ovdje ponavlja tvrdnju koja se često čuje (zanimljivo je da je isto spomenula i Snježana Kordić): “kajkavski” je ekavski (to se tvrdi i za slovenske govore). No to nije točno, ni na prvi, ni drugi pogled (no “kajkavski” se rijetko čuje).

Prvo, “kajkavski” govori obično imaju dvije vrste e. Jedno je ono koje se čuje u nemrem, zeme. Drugo je ono koje se čuje u mleko. Drugo, to drugo e je u mnogim govorima zapravo ie, pa se govori mlieke, tieste:

Ve se meste gibanice pica puije, čure na jajci ne sediju, mlieke se v dučanu kupi, pak se krave ne dujiju. (Izvor)

I novinar je malo skeptičan:

Ali ima i drugačijih varijanti, štokavski ikavski, čakavski ekavski...?
– To je u okviru toga jezika i to je onda njegova lokalna karakteristika i treba je razlikovati od općenite. Imamo i u BiH ikavicu. U štokavskom imamo tri lokalna izgovora: ekavski, ijekavski i ikavski. Standardni u srpskom je ekavski, u hrvatskom (i)jekavski, a u crnogorskom je ijekavski.

U “štokavskom” zapravo postoji više izgovora, postoje mjesta gdje se u nekim riječima govori “ikavski” a u drugima “jekavski” (u nekim dijelovima Slavonije). Osim toga, postoji i ijekavski srpski - upalite neku televiziju iz Banja Luke, čut ćete.

Radili ste i na normizaciji crnogorskog jezika. Čini li vam se da je tamo manje političkih trvenja oko jezika, jesu li oni fleksibilniji od nas? – Bilo je žestokih razgovora je li to doista jezik ili ne. Je li autonoman ili je u okviru hrvatskog ili u okviru srpskog jezika, ali ja sam pokazao da je on autonoman i da ima sve značajke jezika.

Opet se vraćamo na famoznu “autonomiju”. Ako je shvatimo kao “jezikoslovci rade na nacionalnom standardu ne obazirući se na druge standarde”, kako je crnogorski autonoman, ako je hrvatski lingvist radio na razvoju njegovog standarda (tzv. “normizaciji”)? (Vidjet ćemo kasnije da su “normizatori” u Bosni i Hercegovini jednostavno kopirali neke dijelove gramatike standardnog hrvatskog.) Gdje je tu “autonomija”?

Da ne postavljam pitanje kako je uopće moguće pokazati da nešto ima “sve značajke jezika”?

Moje pitanje ide prema dubletama tipa đevojka/djevojka. To bi moglo biti i političko pitanje. U Hrvatskoj bi zasigurno bilo.
– Pojave koje su nastale jotacijom izazvanom »jatom«, kao đevojka, ćerati i slično, svojstvene su samo onim jezicima koji imaju »ije« ili »je«; u srpskom takve jotacije nema. Đevojka je činjenica lokalnog govora, a standardnojezična je djevojka. O tom problemu nije lako razgovarati, znade se reći da je to osjetljivo, ali ja moram reći da u znanstvenom istraživanju nema osjetljivosti.

Ovo je vrlo zanimljiva i opet pomalo nerazumljiva tvrdnja. Svakako su oblici kao ćerati, đevojka, ovđe nastali od nekadašnjih tjerati, djevojka, ovdje, a u tim riječima je to “je” nastalo od nekadašnjeg glasa koji se obično zove “jat” - u govorima gdje je od “jata” nastalo i, u tim riječima imamo tirati, divojka, ovdi, mliko i sl. - upravo se ti govori zovi “ikavski”.

U današnjem srpskom standardnom jeziku (tj. ako upalite TV Srbije i slušate dnevnik), takvih oblika nema, ali ih je ranije bilo - konačno, upravo se ćerati i đevojka nalaze u prvom srpskom rječniku Vuka Karadžića (u kasnijim izdanjima je Vuk Stefanović Karadžić prešao na tjerati i djevojka). Što to znači da je đevojka “činjenica lokalnog govora”? U cijeloj Crnoj Gori, ali i u okolnim dijelovima Bosne i Hercegovine i Srbije, govori se đevojka i ovđe. Je li to “lokalno”? Takvi se oblici nalaze i u narodnim pjesmama.

Kakvo je ovo “znanstveno istraživanje”? Što se zapravo “istražuje”?

Sjetimo se onih “teorijsko-metodoloških dokaza” s početka. Što bi to uopće bilo?

Finalna misterija: zašto netko tko nije lingvist (recimo: ja) nalazi u razgovoru s “najvećim živućim lingvistom” ovakve... recimo... čudne izjave?

Nažalost, izjave koje daju jezikoslovci u medijima često samo zbunjuju ljude (u Hrvatskoj postoji, čini se, općeniti problem popularizacije znanosti, ali i nebuloza koje u javnosti iznose profesori i akademici). Vidjet ćemo kasnije da Silićeve izjave nisu izolirani primjer, da se, nažalost, mogu pročitati i mnogo gore stvari.

Ako vam je sve ovo bilo malo previše, zapamtite: lingvistika se ne bavi pitanjem jesu li dva jezika ista ili različita. Bavi se mnogo zanimljivijim stvarima...

Alexander D. Hoyt: Hrvatski jezik u Zagrebu

Nedavno sam kupio malu knjigu pod naslovom Hrvatski jezik u Zagrebu, koju je napisao Alexander D. Hoyt, Amerikanac koji već godinama živi i radi u Zagrebu. Knjigu je napisao još 1996, a prije 3 godine je objavljena u hrvatskom prijevodu.

Knjiga je relativno zanimljiva, ali iz nje ćete zapravo vrlo malo saznati o tome kakav se jezik govori u Zagrebu: tome je nažalost posvećeno tek nekoliko strana. Zapravo, dobar dio knjige — koja ukupno ima ispod 130 strana, a tiskana je vrlo krupnim slovima, s velikim marginama — je prilično općenita rasprava o sociolingvistici i jezičnoj situaciji u Hrvatskoj.

Knjiga počinje predgovorom koji je pisan prilično... teško čitljivo, valjda pretpostavlja da čitatelju ne treba previše objašnjavati. Evo jednog odlomka, da vidite o čemu se radi:

U svojoj čistoj formi strukturalizam je bitno suzio područje jezičnih istraživanja: jezik (langue) — a ne nestalan i promjenjiv govor (parole) — ono je što je dostojno bavljenja ozbiljnog jezikoslovca znanstvenika. I tako, u ipak naivnoj težnji da se lingvistika potvrdi kao egzaktna znanost, i to na način na koji su egzaktne prirodne znanosti fizika, matematika ili logika, strukturalistički su pristupi nužno zanemarivali jezičnu komunikaciju. Jezični opis (kao, uostalom, i jezični propis) pretpostavljao je nadalje objedinjavanje dihotomijski su-postavljenih paradigmatskih i sintagmatskih odnosa među jezičnim elementima: jezični sustav predstavljaju paradigmatski (ili asocijativni) odnosi među elementima (jedinice supostoje na osi selekcije), a u jezičnim strukturama odnosi među jedinicama sintagmatski su (jedinice se kombiniraju na osi kombinacije).

Ovo je dovoljno da vidite za koga je pisan predgovor (a napisala ga je Lada Badurina), točnije za koga nije — sigurno ne za prosječnog, pa i obrazovanog čitatelja. Srećom, ostatak knjige je mnogo, mnogo čitljiviji.

Nakon toga, autor na par strana objašnjava (očito, originalno stranom čitatelju), što je Zagreb, gdje se nalazi, te najavljuje "studiju o hrvatskom jeziku u Zagrebu".

Međutim, slijedi preko 30 stranica općenito o sociolingvistici, tj. grani (ili pristupu) lingvistike koja proučava kako ljudi govore u različitim situacijama, i kako se razlikuje govor ljudi koji žive u istom gradu ili selu, ovisno o obrazovanju, društvenom položaju ili drugim faktorima. Hoyt objašnjava radove relativno manje poznatog B. A. Larina, istraživanja čuvenog Williama Labova na otoku Martha's Wineyard i u New Yorku, te Lesley i Johna Milroya u Belfastu.

Ovaj dio knjige je vrlo informativan: bilo mi je dosta zanimljivo pročitati kako je Labov postavljao pitanja prodavačima po robnim kućama u New Yorku i bilježio izgovor glasova u njihovom odgovoru (a postavio bi takvo pitanje — na kojem katu se nešto nalazi — da je znao kakav će biti odgovor). Potom je mogao usporediti govor prodavača u robnim kućama za bogatije s govorom prodavača u jefinijim robnim kućama. To je samo djelić njegovih istraživanja...

Slijedi dvadesetak stranica o postojećim studijama "hrvatskog jezika u Zagrebu". Ovdje se autor osvrće na nekoliko radova (Magner, Šojat, Bauer). Ovo poglavlje sadrži kratak pregled osobina "zagrebačke kajkavštine". Recimo, po Baueru, to su, između ostalog:

  • nedostatak razlike između č i ć
  • kaj umjesto što
  • ide s autom umjesto ide autom
  • rekel sam umjesto rekao sam i sl.
  • naglasci kao gospodar (na zadnjem slogu)
  • plakati se umjesto plakati, sesti se umjesto sjesti i sl.
  • oblici kao nemrem i sl.

Zaključak je i da najobrazovaniji Zagrepčani često govore vrlo nestandardno.

Slijedi rasprava kako opisati zagrebačku jezičnu situaciju. Je li to diglosija (otprilike situacija kad postoji jedan "fini" jezik, koji se govori u javnosti, naročito oni obrazvaniji, i drugi koji govore manje obrazovani ljudi, naročito kod kuće)?

Autor ovdje opet prelazi na općeniti teren: objašnjava što je to diglosija (po Fergusonu), na primjeru arapskog, grčkog, govora na Haitiju itd. Zaključak je da jezična situacija u Zagrebu nije diglosija. Nakon prikaza povijesti jezičnih utjecaja u Zagrebu, osvrće se na simboličku funkciju jezika i pokazuje kako je zagrebački kajkavski simbol "pravih Zagrepčana" prema doseljenicima.

Još par strana o suvremenoj hrvatskoj jezičnoj situaciji, purizmu, kratak zaključak — i to je to. Knjigu sam pročitao u jedno popodne.

Ne mogu reći da sam knjigom baš oduševljen, realno sam očekivao malo više za 106 kn. Ako želite saznati što više o tome kako govore Zagrepčani (odnosno, Purgeri) — iz ove knjige to nećete saznati. S druge strane, ako vas općenito zanima sociolingvistika (a vrlo su male šanse da vas zanima, a da ne znate već dosta o njoj), iz ove knjige ćete svašta moći saznati.

Zaključak?

Baudouin de Courtenay zaslužuje da bude mnogo poznatiji; svako toliko pročitam da je on nešto shvatio još prije 100 godina.

Još uvijek ne znamo koliki postotak Zagrepčana govori nemrem, i u kojim situacijama, i čini se da nećemo znati. Bumo vidli.

Da ili ne?

U jezicima svijeta postoji više načina za formiranje tzv. polarnih pitanja (ili da-ne pitanja). To su pitanja tipa imaš li karte?.

U raznim jezicima se najčešće koristi posebna upitna čestica, a relativno često se pitanja razlikuju samo posebnom intonacijom; u rijetkim jezicima (kao u engleskom i njemačkom) u takvim pitanjima se mijenja red riječi.

Više o raznim načinima formiranja pitanja možete pročitati u Svjetskom atlasu jezičnih struktura (WALS, na engleskom).

Hrvatski ima sve te načine! Standardni jezik koristi upitnu česticu li, ali glagol se miče na prvo mjesto:

Imaš li karte?

U svakodnevnom, razgovornom jeziku — ali često i u pisanju — umjesto upitne čestice li koriste se i čestice da li i je li, koje se obično skraćuju u dal i jel (a pišu se i da l' i je l') ili :

Da li imaš karte?
Jel imaš karte?

Na kraju, razgovorno se može pitanje postaviti samo promjenom intonacije, bez ikakvih čestica ili promjene reda riječi:

Imaš karte?

Zanimljivo je da u ovoj prastaroj pjesmi grupe Drugi način možete čuti i standardni način formiranja pitanja i razne razgovorne načine (osim onog koji ima samo promjenu intonacije):

I dal još svirate noću pored rijeke
Sad je došlo lijepo vrijeme
Pjevate li one naše pjesme

Da li ponekad sretneš moju dragu
Jel još uvijek onako lijepa
pita li za mene i dal me čeka


(G. Turina)

Iz razloga koji nisu očiti, standardni hrvatski jezik prihvaća samo polarna pitanja formirana tako da se glagol stavi na prvo mjesto, a iza njega stavi li. To je i jako česti jezični "savjet":

Pogrešno je: *Da li me čuješ?; *Da li možeš to napraviti?, a pravilno: Čuješ li me?; Možeš li to napraviti? Često se griješi tako da se pravilo doslovno razumijeva kao da skupinu da li treba samo zamijeniti skupinom je li. Međutim, pogrešno je i: *Da li možeš doći? i *Je li možeš doći?, a pravilno je: Možeš li doći?
(Jezični savjeti IHJJ, izvor)

Naravno, kao i u ogromnoj većini ovakvih "savjeta" (zapravo, propisa, jer govori što je "pogrešno") ni ovdje nećemo dobiti odgovor zašto je nešto pogrešno.

Iako su pitanja s da li "pogrešna" (iliti, nestandardna) takvih rečenica možemo pročitati na mnogo mjesta:

Da li je štednja u eurima sigurna? (Poslovni dnevnik)
Kako mogu saznati da li se moj lijek nalazi na B listi lijekova? (Croatia zdravstveno osiguranje)
Da li ste znali? (Nacionalni park Kornati)
Da li se prepoznajete? (FI Management)
Da li postoji neki rok za podnošenje prijave za srednjoškolce... (Hrvatski zavod za zapošljavanje)

Dakle, ovakva pitanja se nalaze i na službenim stranicama raznih državnih institucija i raznih firmi. Zapravo, kad se pogleda što je češće na hrvatskom dijelu interneta, situacija je ovakva (kaže Google, pretraga je ograničena na domenu .hr):

Znate li...607 000
Je li znate...209 000
Jel znate... / Je l' znate...48 000
Da li znate...30 000
Dal znate... / Da l' znate...15 000

Za glagol znati u ovom obliku (sadašnje vrijeme, 2. lice množine) najčešći je upravo standardni oblik. No za npr. glagol gledati nije baš tako (formi s odvojenim l' praktično i nema):

Gledate li...7 700
Je li gledate...18 000
Jel gledate...1 800
Da li gledate...60 000
Dal gledate...2 000

Nije teško shvatiti o čemu se radi: glagol znati je čest u naslovima, u raznim pitanjima i odgovorima na stranicama firmi i institucija (iako HZZ ima i da li) te tamo ljudi "paze".

S druge strane, kad ljudi razgovaraju privatno, pitaju tko što gleda na televiziji, apsolutna je dominacija pitanja s da li.

Slično se lako nađe i za pitanja s glagolom piti:

Pijete li...5 000
Jel pijete...1 200
Da li pijete...67 000

Ako pažljivo čitate i jezični savjet IHJJ, vidjet ćete da predlažu "zamjenu" skupine da li — prema tome, u IHJJ pretpostavljaju da će ljudi sami po sebi sklapati pitanja s da li i onda ih mijenjati u standardni oblik:

U rečenicama s vezničkom skupinom da li da (npr. Reci mi da li da kupim kruh.) nije moguće na taj način zamijeniti skupinu da li.
(isti izvor)

Pravo je pitanje zašto je forma koja često prevladava u intimnoj komunikaciji proglašena nestandardnom. Ako malo prokopate po internetu, brzo ćete naći tvrdnju da su pitanja s da li "srbizmi" (utjecaj srpskog jezika). No, zašto bi se baš taj "srbizam" toliko proširio, a neki drugi (npr. riječi kao spanać, časovničar, makaze itd.) nisu se uopće proširili, pa mnogi u Hrvatskoj uopće ni ne znaju što znače?

I da li je da li uopće "srbizam"? I što je točno problem ako je? (Da ne nabrajamo turcizme i hungarizme u hrvatskom, od alata i lopte do torbe i zanata — i Turska i Mađarska su u prošlosti dominirale Hrvatskom ili dijelovima Hrvatske...)

Teško je odgovoriti na ta pitanja. Dok razmišljamo, evo još jedne stare pjesme...