Nažalost po društvo iz Kajkavske renesanse, pojmovi jezik i dijalekt nisu uopće precizno definirani. Svatko ih koristi na svoj način, svatko misli nešto drugo.
Dakako, postoji pojam standardni (ili književni) jezik — to je onaj jezik koji se uči (ili se navodno uči) u školama. To je onaj govor koji se čuje na Dnevniku javne televizije (u Hrvatskoj, HRT). To je onaj jezik za koji se pišu pravopisi, koji stranci uče kad uče hrvatski itd.
Recimo, možemo postaviti jednostavno pitanje: govorim li ja hrvatskim jezikom? Ne govorim kao što govore spikeri na Hrvatskom radiju (većina stanovnika Hrvatske ne govori tako). Očito ne govorim hrvatskim standardnim jezikom. Govorim li onda nestandardnim hrvatskim jezikom?
Vjerojatno. No što je s ljudima koji govore govorom koji je još udaljeniji od standardnog od mojeg? Recimo, kojim jezikom govore ovi ljudi?
Pitanje je zapravo tendenciozno, jer podrazumijeva da svatko mora govoriti "nekim jezikom". No ipak, većina će reći da oni govore hrvatskim jezikom, ali "dijalektom". Dijalekt bi bio (recimo) oblik jezika koji je zemljopisno ograničen i prilično različit od standardnog jezika.
No što ako umjesto u Zagorje — gdje se govori dosta drugačije od standardnog hrvatskog — recimo, odete u Bosnu i Hercegovinu? Snimate govor ljudi i zaključujete da govore dosta slično jeziku na Dnevniku HRT, doduše uz neke specifičnosti, ali mnogo manje nego u Bednji. No onda ih pitate kako se zovu, i ako dobijete odgovore kao Fahrudin, Miralem ili Jovan, zaključujete da ti ljudi nisu Hrvati. Prema tome, oni ne govore hrvatskim, čak ni nekim dijalektom hrvatskog.
Kad bolje razmislite, kod nas se zapravo uvriježilo "hrvatskim" zvati sve "govore Hrvata". No to nije jezični kriterij, to je nacionalni kriterij.
Realno, postoje samo različiti govori. Mi ih možemo grupirati u skupine govora koje možemo nazvati "dijalektima". No takvo grupiranje je uvijek neko pojednostavljenje, i često različiti ljudi, koristeći različite kriterije, dolaze do različitih zaključaka. Tako su različiti jezikoslovci grupirali "kajkavske" govore na sljedeći način: Aleksandar Belić u 3 dijalekta, Stjepan Ivšić u 4, Dalibor Brozović u 6, a Mijo Lončarić čak u 15.
Najgrublje — ali i najjednostavnije, jer ne traži previše istraživanja, eventualno gledanje u osobne dokumente — grupiranje je gledati gdje se nešto govori: ako je u Hrvatskoj, onda je govor pripada hrvatskim govorima, a ako je van Hrvatske, pitamo ljude jesu li Hrvati, pa ako jesu, i to je hrvatski govor.
Budući da je nekima i to, izgleda, prekomplicirano, i kriterij putovnice se može odbaciti, i sve se može jednostavno svesti na to da se svi govori u Hrvatskoj i BiH grupiraju u "hrvatski jezik", bez obzira tko ih govori. Tako nastaju karte kao što je ova, koja pokazuje i neke podskupine ("dijalekte"):
(Ne mogu opisati koliko je ova karta nebulozna, za sad mi vjerujte na riječ!)
I sad dolazimo do članka Inoslava Beškera u Jutarnjem listu, koji sadrži ovakve tvrdnje:
Odande nam i podatak da se za međunarodnu standardizaciju toga književnog jezika, jednoga od triju hrvatskih, postarala udruga Kajkavska renesansa.
Ne može se ne reći da ona nije ni prva ni jedina koja o kajkavskome govori kao o jeziku, odbacujući nelogične i činjenično neutemeljene (ali službeno talambasane) tvrdnje da je kajkavski “dijalekt hrvatskog jezika” (dakako štokavskoga), kao što su još ranije odbačene tvrdnje Kopitara, Karadžića, a ponekih i danas, da je hrvatski kajkavski zapravo dijalekt slovenskoga (pri čemu bi sav štokavski bio srpski, dok bi Hrvatima ostala samo prezrena čakavica). (Izvor)
Ovo je dakako brkanje lončića: tvrdnja da je "kajkavski dijalekat hrvatskoga" zapravo samo znači da se radi o govorima u Hrvatskoj (odnosno, da su njihovi govornici Hrvati). Oni bi, doduše, mogli biti i svojim osobinama sličniji drugim govorima u Hrvatskoj nego govorima van nje, pa bi ih mogli grupirati zajedno s ostalim hrvatskim govorima bez obzira na državne granice, ali to do sad nitko nije uspio dokazati.
Ideja da je sav štokavski "srpski" je također, naravno, besmislena. Što bi ona uopće značila? To je brkanje dvije vrste pojmova: grupiranje govora po osobinama samih govora (vidjet ćemo koje su osobine štokavskih govora) i nacionalnih osjećaja samih govornika. No, to jedno s drugim ne mora imati veze, i u slučaju štokavskih govora, i nema veze. (Vidjet ćemo i zašto.)
Što dalje piše Bešker?
Za kajkavskim je tužio i Krleža. Ivšićeva rasprava Jezik Hrvata kajkavaca postavila je 1936. osnove za (ponovno) tretiranje kajkavštine kao jezika, a književnost na tom jeziku dala je bogatu osnovu Akademiji i Zavodu za jezik da od 1984. počne izdavati Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika . . . (isto)
Nažalost, Ivšićev rad Jezik Hrvata kajkavaca je jednostavno detaljni opis kako su kajkavci govorili u vrijeme kad je Ivšić radio svoje istraživanje (početkom 20. stoljeća). Stjepan Ivšić (isti onaj koji je grupirao kajkavske govore u 4 dijalekta) nije dokazivao je li kajkavski jezik ili ne, već je istraživao zajedničke crte kajkavskih govora, naročito u naglašavanju. Bešker završava s još jednom posve zbunjujućom tvrdnjom:
. . . nije bilo teško (iako je jamačno bilo naporno), na toj osnovi, dokazati da je kajkavski književni jezik bio. Uostalom, on jest i danas. Nedavno je, samo da spomenem jedan primjer, objavljena Ledína, bolna i trpeća literarizirana kronika žena iz obitelji autorice Božice Brkan . . . Standardizacija nas podsjeća da smo narod s trima hrvatskim jezicima (a imali smo i četvrti književni: latinski, o neknjiževnima nemojmo danas). (isto)
Na kraju je za Beškera "jezik" ono na čemu se "piše". No ako ćemo brojati na čemu se piše, onda se piše i na engleskom (recimo, znanstveni radovi u mnogim poljima se objavljuju samo na engleskom), a što se tiče čakavskog, postoje bar dvije-tri vrste čakavskog na kojima se pišu knjige, pa tako broj jezika koje "imamo" doseže bar 6 jezika, a vjerojatno i više.
Svaki uvod u lingvistiku sadrži upozorenje da pisani jezik nije isto što i "jezik". Kad bi bio, onda nepismeni ljudi ne bi "imali jezik". Također, standardni jezik, tj. jezik vlasti, škole, televizije, ne može biti isto što i jezik. Onda gomila ljudi koja živi u zabačenim područjima Azije, Afrike, Južne Amerike, uopće nema svoj jezik, jer nemaju napisanih gramatika, niti televizije ili novina na svom govoru. Vidite, vrlo je teško reći što je to "jezik".
Da biste mogli razumjeti kako stvari zapravo stoje, morat ću objasniti kako se opisuju govori, kako isti čovjek može različito govoriti u različitim situacijama, kako govori variraju od mjesta do mjesta, kako se mijenjaju, i konačno kakve su osobine govora u Hrvatskoj i okolnim zemljama. I tada ćete moći zaključiti i sami, jer ćete moći pročitati i razumjeti opis nekog govora, a možda i amaterski sami pokušati nešto takvo napraviti.
I nakon toga nam baš neće biti jasno što je "dijalekt" a što "jezik", ali više neće biti zapravo ni bitno.
Nema komentara:
Objavi komentar