Postoje neke riječi i neki izrazi koje ne volim. Znam da ih drugi koriste, ali meni nekako ne odgovaraju. Jedna od tih riječi je glagol ispoljiti. Mislim da ga nikad nisam izgovorio, uvijek kažem izraziti, pokazati i sl. Umjesto ispoljio je svoj talent, reći ću: izrazio je svoj talent i slično.
Međutim, to je samo moj osjećaj, moj ukus. Znam da mnogi normalno koriste taj glagol i nije im ništa čudno. Ipak, svaki put kad ga čujem, ja ga primjetim. Ne mogu si pomoći, ne odgovara mi.
No, tako primjećujem i mnoge druge stvari koje mi se ne sviđaju, recimo dečke koji glasno puštaju neku "folk" muziku u tramvaju. Pod "folk" ne mislim na protestne pjesme s američkih sveučilišta: mislim na "novokomponovanu narodnu glazbu", uglavnom iz Srbije. Slušaju je na slušalicama, ali toliko glasno da je čujem i ja koji metar dalje; mislim na stvari kao što je recimo ova.
Ne mogu dokazati da je ta glazba loša. Ne mogu naći ni dobre, objektivne argumente zašto je ta glazba lošija od neke glazbe koju volim. Mogu samo reći svoje osobno mišljenje: meni se baš ne sviđa. Ako je drugi žele slušati — neka im.
Slično, nisam obožavatelj izraza za poludjeti, za pojesti, za popiti... ali ih ponekad koristim: ima li što za pojesti, onda to je bilo za očekivati i slično.
Takvi izrazi se mogu pročitati i u novinama i na internetskim portalima; ovo su dva naslova s T-Portala (kliknite na naslov da vidite originalni članak):
Ako u Google ukucate "za jesti" site:.hr naći ćete još zanimljivih tekstova u kojima se koristi ovaj izraz — najčešće o ljudima koji nemaju ništa za jesti.
Ovakav izraz — za + infinitiv — zabilježen je već odavno, i to u književnim djelima kao što je Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića (1756.) kao u i brojnim drugim djelima iz 18. i 19. stoljeća, i koristi se cijelo vrijeme u govoru.
Sad slijedi zanimljiv dio. Postoje "jezični savjeti" u kojima se savjetuje ne koristiti ovaj izraz. Recimo, umjesto nemamo ništa za jesti, trebalo bi reći nemamo ništa za jelo, nemamo ništa hrane i slično. Tako npr. Ljudevit Jonke (1907.-1979.) u časopisu Jezik 1952. savjetuje:
Ali ta konstrukcija nije u duhu našega jezika, jer kod nas infinitiv ne dolazi u takvoj sintaktičkoj vezi, pa je ne ćemo naći ni u pravilnom štokavskom narodnom govoru ni u jeziku naših dobrih pisaca.
Jonkeovi razlozi su da toga nema u "pravilnom štokavskom narodnom govoru" (kasnije ćemo vidjeti da je "pravilni narodni govor" posve besmislen izraz), nema toga "u jeziku naših dobrih pisaca" — prema tome, Jonke ne smatra npr. Kačića dobrim piscem i njegov Razgovor dobrom knjigom!
Međutim, Hrvatski biografski leksikon za Kačićev Razgovor kaže:
Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756) jedno je od najvrjednijih djela hrvatske književnosti XVIII. st. i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti uopće.
Po mom mišljenju, dublji razlog zbog kojeg Jonke smatra da je taj izraz "loš" je da je taj izraz došao sa zapada. U 19. stoljeću su iz standardnog jezika proganjani takvi zapadni utjecaji: Hrvatska je bila pod vrhovnom vlašću Habsburgovaca iz Beča, središnja vlast nije bila omiljena, omražen je u jednom trenutku bio i valcer kao njemački utjecaj! S druge strane, istočni utjecaji, kao što su brojne riječi iz turskih jezika (turcizmi: alat, bakar, bubreg, džep, inat, komad, jastuk, torba, zanat...) su bili prihvatljivi. Ta ideja o neprihvatljivosti utjecaja iz njemačkog (germanizama) i talijanskog, francuskog i sličnih jezika (romanizama) je očita kad Jonke objašnjava u istom članku:
pozivamo pisce, da se klone tih romanizama i germanizama, koji samo nagrđuju naš jezik.
U ovom trenutku je očito da se radi o posve subjektivnom i proizvoljnom savjetu. Zašto "ti romanizmi i germanizmi" "samo nagrđuju" naš jezik, a turcizmi ne? I kako Jonke dokazuje da se radi o "nagrđivanju"? Je li uopće moguće dokazati da nešto "nagrđuje" jezik? Je li "nagrđivanje" znanstveni pojam ili možda stvar osobnog ukusa?
Ogromna većina tzv. "jezičnih savjeta" su upravo ovakva: proizvoljne izjave da je nešto "loše", iako se često koristi (da se rijetko koristi ili se uopće ne koristi, savjet ne bi bio potreban!). Savjeti se pozivaju na tradiciju, na književnost, ali se često baš u književnosti mogu naći posve suprotni primjeri. Konačno, Jonke i sam zdvaja nad svakodnevnom uporabom te konstrukcije koja "samo nagrđuje naš jezik":
... valja istaći, da i zagrebačke novine još uvijek upotrebljavaju ovu pogrešnu konstrukciju, pa tako u »Vjesniku« od 7. prosinca na str. 12. čitamo rečenicu: A za učiniti je bilo mnogo. A da je možemo naći svaki dan u zagrebačkim novinama, potvrđuje i »Vjesnik« onoga dana, kad pišem ovu bilješku, t. j. 13. siječnja 1953...
Ljudevit Jonke je godinama bio urednik časopisa Jezik u kojem je redovno objavljivao jezične savjete. (O njegovim savjetima je 2007. u Jeziku pisala Vlasta Rišner.) Iako se njegovi savjeti svrstavaju u "stručne radove", iza njih rijetko stoji neka znanstvena argumentacija.
Zapravo, ovo je poznati problem koji je istakao škotski filozof David Hume (1711.-1766.): znanost ne može reći što treba, jer se bavi opisom postojećeg stanja.
S druge strane, znanost vam može dati odgovor na pitanja, npr. što morate učiniti ako želite nešto napraviti, ali prvo morate odlučiti što želite!
Recimo, ako poželite očistiti jezik od svih turcizama, lingvistika vam može reći koji su to sve turcizmi u jeziku (neke od njih, kao riječ čak, neće biti jednostavno izbaciti). Isto tako, ako odlučite da su turcizmi OK, ali iz nekog političkog razloga germanizmi nisu, lingvistika će reći koji su sve njemački utjecaji u jeziku (najprije svi glagoli na -irati: planirati, pakirati, sortirati...). Ali lingvistika vam ne može reći da su germanizmi loši ili da su općenito strane utjecaje treba izbaciti iz jezika. Za to nema nikakvih znanstvenih argumenata, niti ih može biti: od opisa trenutnog stanja ("is") ne možete doći do opisa onog što bi trebalo biti ("ought") a da ne kažete što želite; no, vaše želje nisu znanost, već želje.
Vidjet ćemo da je u oblikovanju hrvatskog standardnog jezika kroz povijest bilo više želja: od toga da se izbace zapadni utjecaji (u 19. stoljeću), da Srbi i Hrvati imaju isti standardni jezik (u 19. i 20. stoljeću), pa da se izbace srpski utjecaji (u 20. i 21. stoljeću), i konačno opet da se izbace noviji zapadni utjecaji... (Inače, želja za izbacivanjem stranih utjecaja u jeziku ima i naziv — purizam.)
Razlika između "što je" i "što treba biti" ("is" i "ought") je vrlo važna činjenica: ona automatski izbacuje sve jezične savjete van sfere znanosti i lingvistike. Svaki jezični savjet je zapravo zapažanje da ljudi sada govore ovako ("nepravilno") a trebali bi onako ("pravilno"). No često se ne kaže zašto bi nešto uopće bilo "pravilno", nikad se daju neki znanstveni argumenti, a uvijek ostaje skrivena želja, motivacija, koja je ponekad tek osobni ukus.
(Iako ono što se savjetuje uglavnom nema veze s objektivnom, znanstvenom lingvistikom, ipak se sam savjet može znanstveno proučavati: zašto ga je netko dao? koliko je ljudi poslušalo taj savjet? ponavlja li se isti savjet i danas? itd.)
Često se daju šuplja i lažna objašnjenja: nešto je "dobro" jer je "u duhu jezika" (nigdje se ne objašnjava što je to "duh jezika", dakako). Nešto je "dobro" jer tako govore oni koji govore "pravilno" (nikad se ne objašnjava zašto je baš njihov govor "pravilan"). Nešto je "dobro" jer tako pišu "dobri pisci" (opet nije jasno koji su to dobri pisci, zašto su baš oni dobri i po kojim objektivnim kriterijima).
Najbliže su ona objašnjenja da je nešto "dobro" jer su tako odlučili oni koji imaju moć! To je dakako argument batine: tako treba jer to kaže onaj s batinom.
Čak i kad biste nekom dali naoko objektivan jezični savjet "nemoj govoriti ovako, jer većina govori onako, neće te mnogi razumjeti", vi zapravo kažete "ako želiš da te većina razumije, govori onako". Ali ta želja se ne podrazumijeva; što ako netko ne želi da ga svi razumiju (nego samo neki, ili čak nitko)? Ljude se rijetko pita što žele...
Dakle, kad vidimo kako znanost gleda na ovo, bilo bi za očekivati da je Jonke napisao "ako želiš pisati kako pišu dobri pisci (osim onog Kačića i još par tipova), nemoj koristiti izraze tipa za ne vjerovati, za pojesti i sl." To bi bilo malo poštenije i objektivnije. Ukratko, Jonkeu smeta što novinari u Vjesniku ne pišu kao njegovi omiljeni (dobri) pisci. (Naravno, pitanje je želi li tko pisati kao "dobri pisci".)
Zašto cijela ova rasprava? Pa, ako vam netko nešto savjetuje vezano za jezik, zamolite da vam taj savjet obrazloži. Ako spomene "duh jezika", uzvratite pitanjem kako se pronalazi i gdje se nalazi taj duh. Ako vam netko kaže da bi nešto trebalo, pitajte zašto.
(Sitna napomena: ako ste oštrog oka, zapazili ste da Jonke piše odvojeno ne ćemo. U to doba je stvarno takav bio pravopis. Problem nesretnog neću će biti povod za drugi članak.)
Potpuni članci:
- Jonke, Ljudevit: To nije za vjerovati, Jezik vol. 1 br. 5, 1952. (PDF)
- Rišner, Vlasta: Jezični savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena norma, Jezik vol. 54 br 3, 2007. (PDF)
Nema komentara:
Objavi komentar