Silić: zbunjujući razgovor

Kad sam započeo ovaj blog, htio sam pokazati što široj publici da jezikoslovlje nije rasprava o tome koja je riječ “bolja” ili koja je riječ “hrvatska”. Nije ni rasprava o tome jesu li hrvatski i srpski dva “jezika” ili jedan “jezik”.

Razlozi su jednostavni: lingvistika nema načina utvrditi što je “bolje”, a što “lošije”, a - vjerovali ili ne - nema ni načina utvrditi jesu li dva govora jedan “jezik” ili “dva” - osim u slučajevima kad je to očito i svakom laiku, npr. u slučaju hrvatskog i mađarskog.

Osim toga, htio sam rasvijetliti pojmove “dijalekt”, “govor”, objasniti što su to glasovne promjene, pokazati što možemo saznati o promjenama u jeziku pomoću starih natpisa i sl. Međutim, da bih sve to objasnio, prvo moram objasniti neke osnovne pojmove, kao što su “fonem”, “izoglosa”, “naglasak” i sl.

Onda sam saznao za razgovor s prof. Josipom Silićem u Novom listu, gdje je “najveći živući lingvist” (po riječima novinara) sažeto govorio o hrvatskom i srpskom, dijalektima itd, na način koji, nažalost, prosječnom čovjeku sve čini još nejasnijim. Mnogo toga što je Silić izjavio - jednostavno ne stoji, ili je neprihvatljivo pojednostavljenje, karikatura.

Profesor Silić je “došao do zaključka da je narječje jezik”:

Ja sam napisao raspravu, to je jedna od mojih najnovijih rasprava, gdje sam, posluživši se teorijsko-metodološkim dokazima, došao do zaključka da je narječje jezik, što znači da su čakavsko, štokavsko i kajkavsko narječje jezici. Na simpoziju bi o tome najprije trebali raspravljati dijalektolozi, ali i svi oni koji se bave jezikom, od standardologa dalje.

Svatko se iz škole sjeća da “hrvatski jezik ima tri narječja”. I svatko je čuo za “kajkavsko”, “štokavsko” i “čakavsko” narječje, no ogromna većina ljudi ne zna ništa o njima, osim da se u “kajkavskom” kaže “kaj”, u “štokavskom” “što”, a u “čakavskom”, očito, “ča”. Narječja se dalje dijele u “dijalekte”, a oni u “govore”. Prema tome, imamo jednostavnu hijerarhiju.

Ne treba zaboraviti da kad se obično govori o “narječjima”, “dijalektima”, misli se uglavnom na govor starijih ljudi po selima: govor u većim gradovima i mlađih ljudi se uglavnom posve zanemaruje.

Onda se crtaju slike kao ova (s Wikipedije):

To je izuzetno pojednostavljena podjela, i bilo bi najbolje kad bi bila posve napuštena. Ona navodi na posve krive zaključke, a ove karte su još gore. Razlog je jednostavan - nakon 2 stoljeća što govore dijelimo na “čakavske”, “kajkavske” i “štokavske”, nije sasvim jasno jesu li neki govori “kajkavski” ili “čakavski”. Još uvijek nije jasno kako podijeliti “kajkavsko” narječje na dijalekte.

Za govore u Gorskom kotaru je jasno da s “kajkavskima” sjeverno od Zagreba imaju malo veze. “Čakavski” govori oko Rijeke se mnogo više razlikuju od “čakavskih” govora na Korčuli nego što se ti govori na Korčuli razlikuju od “štokavskih” govora. Na primjer, evo zapisa “čakavskog” iz Opatije:

Da se ne bin rashićeval z «ne daj ti Boh» kakovun satirun (to j’ ono kad se škrecaš s teškemi stvarami da ne bi zgjedale tako teške kot ča su, nego ako je moguće smešno), naša draga urednica mi je zajeno rekla da bi bilo jako dobro ako moren napisat ča «za Novo leto» ili blagdani, kako je i red va decembre. No pak sada, mislin se ja, ča je pravo Bogu za reć i nisan neki čovek od dešperije, al’ druge bandi baš me pogodila.

Na kartama kao što je ova gore, “čakavski” je označen jednom bojom, iako su razlike unutar “čakavskih” govora veće nego razlike unutar svih “štokavskih” govora prikazanih na karti!

Zatim, ovakve karte tipično staju na političkoj granici - obično na slovenskoj, a u slučaju ove karte, čak i na srpskoj, iako je dobro poznato, dokumentirano, da slični govori postoje i preko tih granica (“ijekavski štokavski” postoji u Srbiji, pa i “ikavski štokavski”, a “čakavski” postoji u Sloveniji u nekoliko sela, čak i ako odlučimo ostati kod tradicionalne podjele).

Razlog je jednostavan: preko granice su Slovenci, oni govore slovenski jezik, a on ima svoje dijalekte - koji s hrvatskim dijalektima nemaju veze. U stvarnosti, ništa nije dalje od istine, kao što ćete uskoro vidjeti.

A što kažete na tezu lingvistice Snježane Kordić da to nisu standardni jezici nego tek standardne varijante jednog te istog policentričnog standardnog jezika?
– E, to se suprotstavlja mojoj tezi. Nije se uspostavila odgovarajuća razlika između čakavskog, kajkavskog i štokavskog, koji su autonomni, cjeloviti, što znači da jedan s drugim nemaju veze.

Zapravo, Snježana Kordić ima vrlo sličan pogled Siliću (kasnije, kad budem govorio o Snježani Kordić, pokazat ću kako se ona i Josip Silić kronično ne razumiju, iako imaju zapravo slično mišljenje).

Kordić kaže da postoje 4 “standardne varijante” unutar jednog “srpsko-hrvatskog” jezika - koji bi se mogao zvati i “štokavski”, ali je “srpsko-hrvatski” uobičajeno.

Silić kaže da postoje 4 “standardna jezika” unutar jednog “štokavskog” jezika. Ono što je Siliću “jezik”, za Kordić je “varijanta”, ali je sve ostalo isto.

No, što to Silić misli kad kaže “nije se uspostavila odgovarajuća razlika”? Kakva je to “odgovarajuća” razlika, a kakva “neodgovarajuća”?

Što znači Silićeva izjava da “nemaju veze”? Znači li to da je njihov razvoj bio posve odvojen, kao da se radi o “otocima”?

Vrlo je lako pokazati da nije. Uzmimo za primjer jednu jednostavnu riječ: dan. Ta riječ u “kajkavskim” govorima glasi den (ili slično). U “čakavskim” govorima glasi dan. Ali ta riječ glasi dan i govorima u jugozapadnoj Sloveniji (zato je danas u slovenskom standardnom jeziku dan). Glasi dan i u ogromnoj većini “štokavskih” govora, osim govora u jugoistočnom dijelu Crne Gore (što se proteže i na Kosovo) gdje glasi dæn, dən i sl. (æ i ə su posebni glasovi, preciznije, “fonemi”, kojih uglavnom nema u većini “štokavskih” i “čakavskih” govora).

Ako pogledate na karti ovo područje na kojem se govori dan, a ne nešto drugo, radi se o velikom, neprekinutom području, od zapadne Slovenije do Boke kotorske u Crnoj Gori. Unutar tog područja su i “slovenski”, “čakavski” i “štokavski” govori. To očito nije slučajno, očito su se unutar tog područja dogodile zajedničke promjene. Prema tome, njihov razvoj nije bio odvojen.

Uzmimo za primjer drugu riječ: petak. Područje gdje je takav oblik je slično području gdje se govori dan, ali malo uže: postoje i “čakavski” govori gdje se govori petek ili petok (nalaze se na Krku i Cresu). Niti se u Sloveniji ne govori petak (osim na malom području gdje su se doselili davno izbjeglice s istočnijih područja).

Opet vidimo zajednički razvoj na širokom, neprekinutom području, opet vidimo da nikako “jedan s drugim nemaju veze”. Ako ne gledate samo kaj, ča i što, vidjet ćete da sva ta “narječja” itekako imaju veze!

Odavno je jasno da mnoge govorne osobine uopće ne poštuju ovu jednostavnu podjelu. Recimo, u nekim krajevima se (tradicionalno, po selima) govori možeš, može (to je i hrvatski standard) a u drugim moreš, more (od toga je danas u Zagrebu ostalo nemreš za ne možeš). Rasprostranjenost je vrlo jednostavna: zapadno od crte koja ugrubo ide od Neretve do Subotice se govori (ili se govorilo, odnosno danas govore stariji ljudi po selima) moreš, more, a istočno se govori možeš, može. Svi “čakavski”, “kajkavski”, “slovenski” i pola “štokavskih” govora imaju moreš. Druga polovica “štokavskih” govora - ona udaljenija od “čakavskih” i “kajkavskih” - ima možeš.

Ovo opet ne može (ili ne more?) biti slučajnost. Očito da ti govori imaju nešto zajedničko - ali kako? Ovo područje se ne poklapa s područjem u kojem se govori dan, a dakako ni s podjelom na “štokavske”, “čakavske” i “kajkavske” govore.

Lingvistika ima naziv za ovakvo preplitanje jezičnih osobina u prostoru, gdje su oštre podjele nemoguće: dijalektalni kontinuum.

Upravo je zato jednostavna podjela na “čakavske”, “kajkavske” i “štokavske” govore nesretna. Nije sva priča u te tri upitne zamjenice: govori imaju i mnoge druge osobine. Podjela na “čakavske”, “kajkavske” i “štokavske” govore je gruba, jednostavna podjela s početka 19. stoljeća, otprilike kao podjela ljudi na Crnce, Bijelce i Istočnjake. Podjelu je smislio Vuk Stefanović Karadžić, na temelju vrlo površnog dojma i zadržala se do danas. Usput, po podjelama koje danas možete pročitati u knjigama - postoje ”čakavski” govori u kojima se ne govori ča, nego kaj!

Zapravo, ovakva prostiranja govornih osobina su posve neobjašnjena. Njihove granice se ne poklapaju s granicama država, bilo današnjih, bilo nekadašnjih. Ne poklapaju se s granicama religija, naroda, pokrajina. Ne poklapaju se s ničim poznatim.

Postoje neke hipoteze (tj. pretpostavke koje zasad nisu dokazane): recimo američki lingvist Marc L. Greenberg je pretpostavio da su Slaveni naselili ove krajeve u dva vala - jedan, ugrubo južno od Save, govorio je dan, drugi, sjeverno od Save, den (tj. to je bio ishod, njegova hipoteza je malo kompliciranija, što nije bitno u ovom trenutku).

Nizozemski lingvist Villem Vermeer je čak napisao:

I think it would be better to abandon the traditional classification altogether
(Mislim da bi bilo bolje napustiti posve tradicionalnu podjelu [na “čakavski”-“kajkavski”-“štokavski”])

Vjerovali ili ne, nizozemski lingvisti su detaljno istraživali hrvatske govore; smatra se da je najbolji opis nekog govora u Hrvatskoj napisala nizozemska lingvistica Janneke Kalsbeek. Zanimljivo je da Vermeerov rad iz koga je gornji citat počinje rečenicom koja je najbolji opis raznolikosti govora u Hrvatskoj:

It is well known that in north-western Croatia spectacular dialect differences are found

(Dobro je poznato da se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj sreću spektakularne dijalektalne razlike)

No za Silića, “narječja” su “jezici”... i idemo dalje:

E, kad smo utvrdili da postoje ta tri jezika, onda svaki od njih može imati standardni jezik, jedan ili više njih. Tako štokavski jezik ima četiri standardna jezika: hrvatski, srpski, crnogorski i bosanski. Oni su autonomni i neovisni jedan o drugome i potpuno se razlikuju. Nema među njima istosti.

Pustimo na stranu ideju da “jezici” imaju “standardne jezike”, što je vrlo upitno. Opet nije jasno što Silić želi reći: što bi značilo da su “autonomni” i “neovisni”? (Nije li “autonomija” nešto kao polovična “neovisnost”?)

Možda Silić misli da oni jezikoslovci koji se bave standardnim jezikom (npr. pišu priručnike o tome “kako treba pravilno govoriti”) “ne gledaju preko plota”? Znači, pravila u srpskom i pravila u hrvatskom ne moraju imati veze, srpski i hrvatski jezikoslovci se ne dogovaraju?

Ali što je s američkim i britanskim engleskim (isto imaju posebne rječnike, i razlike u pravopisu, gramatici i izgovoru?) Oni se smatraju jednim jezikom - iako se pravopisi ne slažu (razlike doduše nisu jako velike), ali se izgovor dosta razlikuje?

Što je s brazilskim i europskim portugalskim, koji čak imaju različite osobne zamjenice, razlike u gramatici, posve različit izgovor, ali se tamo povremeno jezikoslovci dogovaraju oko detalja u pravopisu?

Može li takav detalj, hoće li se jezikoslovci naći na nekom sastanku, odlučiti jesu li nešto jedan ili dva jezika? Osim toga, jesu li srpski, hrvatski itd. baš “autonomni” kad koriste istu abecedu, sa znakovima č, ć, š itd. (srpski i crnogorski koriste još i ćirilicu, ali je u svakodnevnom životu češća latinica)?

Dalje, kako se “potpuno razlikuju”, kad imaju velike sličnosti? Sigurno se hrvatski i srpski manje razlikuju nego hrvatski i mađarski...

Možete li možda reći nekoliko teza po kojima su narječja jezici?
– Recimo razlikuju se fonologije tih jezika. Bit će tu i pitanje izgovora, pa je čakavski ikavski, kajkavski je ekavski, a štokavski (i)jekavski.

“Fonologija” je tek drugi naziv za “sustav glasova” (preciznije: “fonema”). Dakle, jedno “narječje” ima ć, drugo nema i sl. U jednom se kaže mliko, u drugom mleko, u trećem mlijeko. Govori u kojima se kaže mliko su “ikavski”, oni s mleko “ekavski”, itd.

Silić ovdje ponavlja tvrdnju koja se često čuje (zanimljivo je da je isto spomenula i Snježana Kordić): “kajkavski” je ekavski (to se tvrdi i za slovenske govore). No to nije točno, ni na prvi, ni drugi pogled (no “kajkavski” se rijetko čuje).

Prvo, “kajkavski” govori obično imaju dvije vrste e. Jedno je ono koje se čuje u nemrem, zeme. Drugo je ono koje se čuje u mleko. Drugo, to drugo e je u mnogim govorima zapravo ie, pa se govori mlieke, tieste:

Ve se meste gibanice pica puije, čure na jajci ne sediju, mlieke se v dučanu kupi, pak se krave ne dujiju. (Izvor)

I novinar je malo skeptičan:

Ali ima i drugačijih varijanti, štokavski ikavski, čakavski ekavski...?
– To je u okviru toga jezika i to je onda njegova lokalna karakteristika i treba je razlikovati od općenite. Imamo i u BiH ikavicu. U štokavskom imamo tri lokalna izgovora: ekavski, ijekavski i ikavski. Standardni u srpskom je ekavski, u hrvatskom (i)jekavski, a u crnogorskom je ijekavski.

U “štokavskom” zapravo postoji više izgovora, postoje mjesta gdje se u nekim riječima govori “ikavski” a u drugima “jekavski” (u nekim dijelovima Slavonije). Osim toga, postoji i ijekavski srpski - upalite neku televiziju iz Banja Luke, čut ćete.

Radili ste i na normizaciji crnogorskog jezika. Čini li vam se da je tamo manje političkih trvenja oko jezika, jesu li oni fleksibilniji od nas? – Bilo je žestokih razgovora je li to doista jezik ili ne. Je li autonoman ili je u okviru hrvatskog ili u okviru srpskog jezika, ali ja sam pokazao da je on autonoman i da ima sve značajke jezika.

Opet se vraćamo na famoznu “autonomiju”. Ako je shvatimo kao “jezikoslovci rade na nacionalnom standardu ne obazirući se na druge standarde”, kako je crnogorski autonoman, ako je hrvatski lingvist radio na razvoju njegovog standarda (tzv. “normizaciji”)? (Vidjet ćemo kasnije da su “normizatori” u Bosni i Hercegovini jednostavno kopirali neke dijelove gramatike standardnog hrvatskog.) Gdje je tu “autonomija”?

Da ne postavljam pitanje kako je uopće moguće pokazati da nešto ima “sve značajke jezika”?

Moje pitanje ide prema dubletama tipa đevojka/djevojka. To bi moglo biti i političko pitanje. U Hrvatskoj bi zasigurno bilo.
– Pojave koje su nastale jotacijom izazvanom »jatom«, kao đevojka, ćerati i slično, svojstvene su samo onim jezicima koji imaju »ije« ili »je«; u srpskom takve jotacije nema. Đevojka je činjenica lokalnog govora, a standardnojezična je djevojka. O tom problemu nije lako razgovarati, znade se reći da je to osjetljivo, ali ja moram reći da u znanstvenom istraživanju nema osjetljivosti.

Ovo je vrlo zanimljiva i opet pomalo nerazumljiva tvrdnja. Svakako su oblici kao ćerati, đevojka, ovđe nastali od nekadašnjih tjerati, djevojka, ovdje, a u tim riječima je to “je” nastalo od nekadašnjeg glasa koji se obično zove “jat” - u govorima gdje je od “jata” nastalo i, u tim riječima imamo tirati, divojka, ovdi, mliko i sl. - upravo se ti govori zovi “ikavski”.

U današnjem srpskom standardnom jeziku (tj. ako upalite TV Srbije i slušate dnevnik), takvih oblika nema, ali ih je ranije bilo - konačno, upravo se ćerati i đevojka nalaze u prvom srpskom rječniku Vuka Karadžića (u kasnijim izdanjima je Vuk Stefanović Karadžić prešao na tjerati i djevojka). Što to znači da je đevojka “činjenica lokalnog govora”? U cijeloj Crnoj Gori, ali i u okolnim dijelovima Bosne i Hercegovine i Srbije, govori se đevojka i ovđe. Je li to “lokalno”? Takvi se oblici nalaze i u narodnim pjesmama.

Kakvo je ovo “znanstveno istraživanje”? Što se zapravo “istražuje”?

Sjetimo se onih “teorijsko-metodoloških dokaza” s početka. Što bi to uopće bilo?

Finalna misterija: zašto netko tko nije lingvist (recimo: ja) nalazi u razgovoru s “najvećim živućim lingvistom” ovakve... recimo... čudne izjave?

Nažalost, izjave koje daju jezikoslovci u medijima često samo zbunjuju ljude (u Hrvatskoj postoji, čini se, općeniti problem popularizacije znanosti, ali i nebuloza koje u javnosti iznose profesori i akademici). Vidjet ćemo kasnije da Silićeve izjave nisu izolirani primjer, da se, nažalost, mogu pročitati i mnogo gore stvari.

Ako vam je sve ovo bilo malo previše, zapamtite: lingvistika se ne bavi pitanjem jesu li dva jezika ista ili različita. Bavi se mnogo zanimljivijim stvarima...