Jezik se mijenja

U prošlom postu sam spomenuo jezične promjene, kao ilustraciju da "čakavsko", "štokavsko narječje" ali i "slovenski govori" nisu izolirani otoci, ili barem da to nekad sigurno nisu bili. Kao primjer povezanosti, uzeo sam jezične promjene. Ali što su to jezične promjene?

Znamo da se jezik mijenja. Uzmite neku knjigu napisanu prije 500 godina i vidjet ćete koliko se tadašnji jezik razlikuje.

Čak i kad nemamo stare tekstove, možemo iz današnjih razlika zaključiti da je bilo nekakvih promjena. Kao što je poznato, negdje se govori pas, a negdje pes. Postoje brojni parovi takvih riječi (petak-petek, magla-megla itd.). Kako to objasniti? Dolazak do objašnjenja je nalik na detektivsku priču: ne znamo točno što se dogodilo, ne znamo ni kad se dogodilo, a kad se promjena događala — čini se da je nitko nije primjetio!

Jezične promjene imaju jednu zanimljivu osobinu: iako je jezik nešto što svatko koristi svaki dan, praktično nitko ne primjećuje promjene u jeziku. Nikad (koliko mi je poznato) nećete u nekakvoj prastaroj knjizi pročitati "do prije 2 godine se govorilo tako i tako, ali danas svi govore drugačije". Jezične su promjene toliko spore i neprimjetne da obično prolaze neopaženo. Tek kad netko uzme nešto napisano prije 100 godina, uočava neke promjene, riječi koje se više ne koriste, koje zvuče neobično.

Dakako, izuzetak je kad netko moćan odredi da se jezik mora promijeniti. Recimo, kad se dokument koji se u SFRJ zvao pasoš počeo nazivati putovnica, svi su primijetili. Također, nova riječ se može pojaviti s nečim novim: mnogi stariji se sjećaju da se mobitel odjednom pojavio kao riječ za džepni telefon. Do tada, postojali su samo telefoni koji su žicom bili spojeni s utičnicom u zidu.

Postoje tri objašnjenja zašto danas imamo negdje pas, a negdje pes, koje se mogu ovako shematski prikazati:

Ili je u nekim riječima, u nekim krajevima, iz nekog razloga, a postalo e, ili se dogodilo obrnuto. Odmah vidimo i problem: u mnogim riječima (npr. pisati, zrak) imamo svugdje a. Lako nađemo i riječi u kojima je svugdje e.

No, postoji i treći, manje očit scenarij: nekad je u nekim riječima postojao glas koji danas više ne postoji (označio sam ga upitnikom) koji se negdje promijenio u a, a negdje u e.

Posve smo sigurni da se dogodio treći scenarij: imamo sačuvane vrlo stare tekstove i natpise gdje je baš na tom mjestu posebno slovo, različito od slova kojim se tada pisalo a i od slova za e. Mi to posebno slovo možemo danas pisati ə (kao obrnuto e; ima i drugih načina, npr. ъ).

Ne samo da smo sigurni da se dogodio treći scenarij, nego nam jedan sitni detalj pokazuje i kad se promjena dogodila. Taj detalj je grubo uklesani natpis na crkvi u Plominu. Natpis je pisan glagoljicom, starim slavenskim pismom, i iz oblika slova, zaključujemo da je napisan u 11. stoljeću, dakle prije otprilike 1000 godina1:

U kutu kamena piše:

SE E PISəLə S

Glagoljica, pismo kojim je pisan natpis, imala je posebni znak za baš onaj glas koji negdje postao a, a drugdje (npr. u Zagorju) e (zapravo, glagoljica je imala dva znaka, ali o tome malo kasnije). U mom prijepisu na latinicu, njemu odgovara "ə". Ne znamo kako se taj "ə" izgovarao, ali valjda je bio poseban — inače ne bi postojalo slovo za njega.

U mnogim situacijama se ə kasnije jednostavno prestao izgovarati: riječi koje danas završavaju suglasnikom završavale su zapravo s ə, pa je pas bio zapravo pəsə. Petak je bio petəkə (ako ste upoznati s razvojem slavenskih jezika, primjećujete da ovdje malo pojednostavljujem; detalje ostavljam za kasnije). Upravo zato danas imamo tzv. nepostojano a: od petəkə je nastalo petak, a od petəkapetka.

Prevedeno na današnji jezik, na natpisu piše "ovo je pisao s".

A sada slijedi najbitniji detalj: tko god je uklesao natpis, napravio je pravopisnu pogrešku. Naime, u "pisati" nikad nije bio ə: trebalo je biti a, dakle pisalə (onaj ə na kraju je OK, on je nestao kasnije). Autor natpisa je pobrkao a i ə, uklesao je ə gdje bi trebalo biti a.

Nije znao gdje se piše a, a gdje ə, jer ih sam nije razlikovao: u njegovom govoru više nije bilo razlike ta dva glasa, postojao je samo a.

Iz tog detalja, jednog "krivo" uklesanog znaka u kamenu, možemo biti sigurni da je ə postao a na istočnoj obali Istre već u 11. stoljeću, ili ranije2 (osim ako osoba koja je to uklesala nije bila "u prolazu"; povijest zaključuje što se najvjerojatnije dogodilo).

Iz tekstova koji su sačuvani u Dubrovniku, pa i istočnije, znamo da su tamo pisci još stoljećima sasvim jasno razlikovali a i ə, te se u tim krajevima za prijelaz ə > a obično smatra da se dogodio u 14. stoljeću, dakle 300-400 godina kasnije (jezične promjene se obično označavaju simbolom >, koji pokazuje prema novijem obliku). U dijelovima Crne Gore prijelaza nikad nije ni bilo: tamo je i danas (po selima, kod starijih ljudi) ə poseban glas, koji se izgovara između a i e (otprilike kao engleski bad). Taj "zaostali" glas između a i e je upravo ono što bismo i očekivali za glas koji je drugdje uglavnom postao a ili e.

Prema tome, čini se da je jezična promjena ə > a polako "putovala" prema jugu, širila se, i stala negdje u današnoj Crnoj Gori. Trebalo joj je 3 stoljeća da dođe od Istre do Dubrovnika; putovala je i prema unutrašnjosti, obuhvatila je cijelu Bosnu i Srbiju.

Ili nije? Što ako je došla iz unutrašnjosti, i prvo došla do Plomina, a tek kasnije do Dubrovnika? Ne znamo. Sve što znamo je da se pojavila u Plominu 3 stoljeća ranije nego u Dubrovniku.

Na koji način se uopće širila? Putovanjima ljudi? Trgovinom? Polaganim širenjem, tipa "moja je žena rođena malo sjevernije"? Ne znamo.

Jezične promjene su prilična zagonetka. Prvo, ne znamo zašto se događaju. Postoje kvazi-objašnjenja, tipa "sve se mijenja", kao i naoko logično objašnjenje da se "pojednostavljuje ono što je teško za izgovor".

Iako u ovim razlozima sigurno ima djelić istine, oni ne mogu biti potpuna istina: da se svi jezici na svijetu stalno pojednostavljuju, kako bi se što jednostavnije i lakše izgovarali, nakon par tisuća godina pojednostavljivanja, svi bi bili jednostavni za izgovor. Pokušajte nekog Talijana ili Amerikanca naučiti da izgovara riječi cvrčci i strpljiv i shvatit ćete da nije baš tako.

Drugi razlog misterioznosti jezičnih promjena je najbolje ilustrirati na primjeru. Različitim usporedbama, zaključivanjima (u kojima nema ništa misteriozno, kasnije ću ih objasniti) došlo se do zaključka da hrvatski (i svi slavenski jezici) imaju zajedničkog pretka s litavskim i latvijskim jezikom (tzv. baltijskim jezicima). Taj zajednički predak, od kojeg su nastali svi slavenski i baltijski jezici, govorio se prije nekih 3300 godina (što je vrlo gruba procjena, može biti i 500 godina ranije ili kasnije). Usporedbom glasova u modernim jezicima uspjelo se doći i do oblika mnogih riječi u tom pra-jeziku (dakako, opet nismo posve sigurni kako su se izgovarale). E sad, pogledajmo kako se mijenjala jedna riječ kroz tih 3300 godina, do današnjih jezika:

prije
3300 god. sūris sūris
2200 god. sūri sūris
1100 god. syrə sūris
danas sir
(hrvatski)
sūris3
(litavski)

Štogod je izazivalo promjene u riječi za "sir" u pretku hrvatskog jezika kroz 33 stoljeća (obratite pažnju: 33 stoljeća) uopće nije djelovalo na litavski. Riječ za "sir" se u litavskom nije promijenila u 33 stoljeća. Dobro, nismo posve sigurni kako se izgovarala prije 3300 godina, možda se malo promijenila. No razmislite koliko je to dugo. To je vrlo dugo.

Dakako, ovu riječ nisam slučajno izabrao. Da sam uzeo neku drugu riječ, vidjeli biste da su se neke riječi promijenile i u povijesti litavskog. Ali ono što je bitno je da je razvoj bio različit. Zašto?

Zapravo — ovo je sad moje mišljenje — glavni pokretač promjena u jeziku su promjene u društvu: doseljavanje, raseljavanje, miješanje stanovnika koji govore različitim jezicima. Različiti jezici su se različito razvijali zbog različitih povijesnih okolnosti. Čini se da su preci današnjih Litavaca imali mnogo mirniju povijest zadnjih nekoliko tisuća godina, ili barem drugačiju povijest. Jedan dio tih razlika, možda i odlučujući, po mom mišljenju, miješanje je s govornicima drugih jezika.

Da se vratimo u bližu prošlost: zapravo ne znamo zašto je negdje pas, a drugdje pes. Možda je to utjecaj govora starosjedilaca: Slaveni su, kad su se doselili, zatekli neke ljude koji su nekako govorili, starosjedioce. Problem je što o njihovom govoru znamo vrlo malo, praktično ništa. Ne znamo zašto u dijelu Crne Gore nije bilo te promjene.

Jezične promjene nisu samo stvar duboke prošlosti: neke jezične promjene se upravo sad događaju (ili su se upravo dogodile). Možda ste primijetili da neki ljudi brkaju jel (skraćeno od je li, npr. jel me netko tražio) i jer (tj. zato što, npr. prodajem je jer sam kupio novu). Lako se nađe:

Ves masina ispravna prodajem jel sam dobio novu (Izvor)

Ako netko nešto brka u pisanju, sigurno nema razlike u njegovom ili njezinom govoru — sjetite se Plominskog natpisa od prije 1000 godina. Nekim ljudima je riječ jer postala jel.

Nemamo pojma kad je i gdje ta promjena počela. Nemamo pojma koliko je raširena. (Ako znate gdje je i kada nastala promjena jer > jel, javite mi — častim pivom.) Ta promjena se događa sada, u svijetu gdje se sve može zabilježiti, u zemlji gdje postoje brojni stručnjaci, lingvisti, i o njoj ne znamo praktično ništa: mnogi je i ne zapažaju, a oni koji je zapažaju, uglavnom je ismijavaju. Da ne govorim da nemamo nikakvu ideju o razlogu te promjene (konačno, nitko ne piše sil za sir, promjena se odnosi samo na jednu riječ).

Promjena nikako nije ograničena na Hrvatsku, našao sam ovu sam sliku na internetu, koju je očito napravio netko u Srbiji — i valjda mislio da će biti smiješna:

Ne znamo razlog takvih promjena, ali ne zaboravite da govornici hrvatskog jesu pomiješani s govornicima drugih jezika; pritom ne mislim na Srbe ili Bošnjake — njihov jezik je praktično jednak. Mislim na Rome4, Albance s Kosova, zatim odnedavno Kineze, turiste koji posjećuju Hrvatsku. Ljudi i putuju, poslom, iz drugih razloga, provode vrijeme u inozemstvu, pa se vraćaju. Ljudi i stalno slušaju strane jezike — uglavnom engleski — s radija i televizije.

Neki jezikoslovci (a i ostali) misle da se ne bi smjelo dopustiti da se jezik mijenja tek tako, bez nekog "stručnog nadzora". Najbolje bi bilo da se što manje mijenja, a ako se već mijenja, da se mijenja kako bi stručnjaci (tj. oni) htjeli. Jedan srpski lingvist, Ivan Klajn, za sve krivi državu:

Država dozvoljava da se jezik divlje razvija (Izvor)

Jedan hrvatski lingvist, Radoslav Katičić (u razgovoru koji ću jednom posebno analizirati), jednostavno kaže:

Istina, jezik se mora mijenjati jer se ne može ne mijenjati, ali to nije dobro za jezik. Najbolje bi bilo da svi ljudi svugdje uvijek govore jednako. (Izvor)

Međutim, hrvatski jezik (tj. ono što danas zovemo "hrvatski", ma kako to teško bilo definirati i ma kako to mijenjalo nazive kroz stoljeća) se razvija "pod nadzorom" eventualno zadnjih stoljeće-dva. Ono 31 stoljeće prije je bilo razvoj bez ikakvog nadzora (a bilo je razvoja u još daljoj prošlosti, dakako). Upravo ono što danas neki smatraju "bogatstvom" (ili "raznolikošću") govora u Hrvatskoj je nastalo spontano, bez nadzora: divlje.

Jezik koga jezikoslovci, uključujući Katičića i Klajna proučavaju, koga objašnjavaju studentima... rezultat je tisuća godina jezičnih promjena, bez ikakvog nadzora države ili stručnjaka. Očito rezultat takvog razvoja nije tako loš.


1 Fotografija Plominskog natpisa s Wikipedije, autor Goran Moravček

2 Moram napomenuti da sam ovo saznao iz članka Dragice Malić, Hrvatski izgubljen u prijevodu.

3 Evo što Wikipedija kaže za sūris.

4 Recimo, riječ lova za "novac" je došla iz romskog jezika (odnosno, jednog od romskih jezika).

1 komentar:

  1. Svaka čast na spisu, meni se ova tema silno sviđa i postojano razmišljam o ovome dok sam sam ili dok putujem.

    OdgovoriIzbriši