Nedavno sam kupio malu knjigu pod naslovom Hrvatski jezik u Zagrebu, koju je napisao Alexander D. Hoyt, Amerikanac koji već godinama živi i radi u Zagrebu. Knjigu je napisao još 1996, a prije 3 godine je objavljena u hrvatskom prijevodu.
Knjiga je relativno zanimljiva, ali iz nje ćete zapravo vrlo malo saznati o tome kakav se jezik govori u Zagrebu: tome je nažalost posvećeno tek nekoliko strana. Zapravo, dobar dio knjige — koja ukupno ima ispod 130 strana, a tiskana je vrlo krupnim slovima, s velikim marginama — je prilično općenita rasprava o sociolingvistici i jezičnoj situaciji u Hrvatskoj.
Knjiga počinje predgovorom koji je pisan prilično... teško čitljivo, valjda pretpostavlja da čitatelju ne treba previše objašnjavati. Evo jednog odlomka, da vidite o čemu se radi:
U svojoj čistoj formi strukturalizam je bitno suzio područje jezičnih istraživanja: jezik (langue) — a ne nestalan i promjenjiv govor (parole) — ono je što je dostojno bavljenja ozbiljnog jezikoslovca znanstvenika. I tako, u ipak naivnoj težnji da se lingvistika potvrdi kao egzaktna znanost, i to na način na koji su egzaktne prirodne znanosti fizika, matematika ili logika, strukturalistički su pristupi nužno zanemarivali jezičnu komunikaciju. Jezični opis (kao, uostalom, i jezični propis) pretpostavljao je nadalje objedinjavanje dihotomijski su-postavljenih paradigmatskih i sintagmatskih odnosa među jezičnim elementima: jezični sustav predstavljaju paradigmatski (ili asocijativni) odnosi među elementima (jedinice supostoje na osi selekcije), a u jezičnim strukturama odnosi među jedinicama sintagmatski su (jedinice se kombiniraju na osi kombinacije).
Ovo je dovoljno da vidite za koga je pisan predgovor (a napisala ga je Lada Badurina), točnije za koga nije — sigurno ne za prosječnog, pa i obrazovanog čitatelja. Srećom, ostatak knjige je mnogo, mnogo čitljiviji.
Nakon toga, autor na par strana objašnjava (očito, originalno stranom čitatelju), što je Zagreb, gdje se nalazi, te najavljuje "studiju o hrvatskom jeziku u Zagrebu".
Međutim, slijedi preko 30 stranica općenito o sociolingvistici, tj. grani (ili pristupu) lingvistike koja proučava kako ljudi govore u različitim situacijama, i kako se razlikuje govor ljudi koji žive u istom gradu ili selu, ovisno o obrazovanju, društvenom položaju ili drugim faktorima. Hoyt objašnjava radove relativno manje poznatog B. A. Larina, istraživanja čuvenog Williama Labova na otoku Martha's Wineyard i u New Yorku, te Lesley i Johna Milroya u Belfastu.
Ovaj dio knjige je vrlo informativan: bilo mi je dosta zanimljivo pročitati kako je Labov postavljao pitanja prodavačima po robnim kućama u New Yorku i bilježio izgovor glasova u njihovom odgovoru (a postavio bi takvo pitanje — na kojem katu se nešto nalazi — da je znao kakav će biti odgovor). Potom je mogao usporediti govor prodavača u robnim kućama za bogatije s govorom prodavača u jefinijim robnim kućama. To je samo djelić njegovih istraživanja...
Slijedi dvadesetak stranica o postojećim studijama "hrvatskog jezika u Zagrebu". Ovdje se autor osvrće na nekoliko radova (Magner, Šojat, Bauer). Ovo poglavlje sadrži kratak pregled osobina "zagrebačke kajkavštine". Recimo, po Baueru, to su, između ostalog:
- nedostatak razlike između č i ć
- kaj umjesto što
- ide s autom umjesto ide autom
- rekel sam umjesto rekao sam i sl.
- naglasci kao gospodar (na zadnjem slogu)
- plakati se umjesto plakati, sesti se umjesto sjesti i sl.
- oblici kao nemrem i sl.
Zaključak je i da najobrazovaniji Zagrepčani često govore vrlo nestandardno.
Slijedi rasprava kako opisati zagrebačku jezičnu situaciju. Je li to diglosija (otprilike situacija kad postoji jedan "fini" jezik, koji se govori u javnosti, naročito oni obrazvaniji, i drugi koji govore manje obrazovani ljudi, naročito kod kuće)?
Autor ovdje opet prelazi na općeniti teren: objašnjava što je to diglosija (po Fergusonu), na primjeru arapskog, grčkog, govora na Haitiju itd. Zaključak je da jezična situacija u Zagrebu nije diglosija. Nakon prikaza povijesti jezičnih utjecaja u Zagrebu, osvrće se na simboličku funkciju jezika i pokazuje kako je zagrebački kajkavski simbol "pravih Zagrepčana" prema doseljenicima.
Još par strana o suvremenoj hrvatskoj jezičnoj situaciji, purizmu, kratak zaključak — i to je to. Knjigu sam pročitao u jedno popodne.
Ne mogu reći da sam knjigom baš oduševljen, realno sam očekivao malo više za 106 kn. Ako želite saznati što više o tome kako govore Zagrepčani (odnosno, Purgeri) — iz ove knjige to nećete saznati. S druge strane, ako vas općenito zanima sociolingvistika (a vrlo su male šanse da vas zanima, a da ne znate već dosta o njoj), iz ove knjige ćete svašta moći saznati.
Zaključak?
Baudouin de Courtenay zaslužuje da bude mnogo poznatiji; svako toliko pročitam da je on nešto shvatio još prije 100 godina.
Još uvijek ne znamo koliki postotak Zagrepčana govori nemrem, i u kojim situacijama, i čini se da nećemo znati. Bumo vidli.
Nema komentara:
Objavi komentar