Hrvatski i srpski

Čim sam, prije nekoliko godina, započeo pisati ovaj blog, stiglo mi je pitanje jednog čitatelja: jesu li hrvatski i srpski isti ili dva jezika?

Prosječnom čovjeku se čini da – ako lingvistika već proučava jezik – na takva pitanja sigurno daje jednoznačan i jednostavan odgovor. Uopće nije tako.

Prvo, uopće nije jasno na što se pitanje odnosi, tj. na što mislimo kad u tom pitanju kažemo "hrvatski"? Je li to kako svi ljudi govore u Hrvatskoj? Kako govore svi Hrvati? Kako se govori na Dnevniku javne televizije, dakle "standardni hrvatski"?

Ako nekako odlučimo na što zapravo mislimo, još uvijek pitanje nema jednoznačni odgovor. Za usporedbu, pogledajte ove tri slike¹:

To su, naravno, kupus, karfiol (iliti cvjetača) i prokulice. Tri različite vrste povrća.

Vjerovali ili ne, biolozi te tri vrste povrća klasificiraju kao tri sorte iste vrste – kupusa, ili znanstvenom terminologijom, Brassica oleracea. Sa stajališta biologa, one čine samo različite "pasmine" unutar iste vrste.

Ali s praktičnog stajališta, to nisu iste biljke. Imaju različitu cijenu, različito se uzgajaju i pripremaju, kupus se može kiseliti, a prokulice se obično ne kisele (možda bi se i mogle, ali pitajte u vašoj trgovini za kisele prokulice...)

To nisu iste biljke. Ili jesu?

E sad, vratimo se na pitanje srpskog i hrvatskog, i ograničimo se kako govore na TV dnevnicima. Očito ne govore isto. Doduše, razlike nisu velike, prosječni Hrvat može praktično sve razumjeti na srpskoj televiziji. Pokušajte nešto razumjeti na kineskoj ili, mnogo bliže, finskoj televiziji.

Očito srpski i hrvatski nisu različiti jezici u smislu u kojem su hrvatski i finski različiti jezici. Ali jesu li "dovoljno" različiti da mogu biti "dva jezika", a ne "dvije varijante jednog"?

Neki misle da postoji jednostavno rješenje: to su različiti jezici. Drugi misle da su to ipak "varijante jednog". Snježana Kordić je napisala polemičku i relativno dugu knjigu Jezik i nacionalizam, na temelju svojih članaka u kojima je raspravljala s određenim brojem hrvatskih jezikoslovaca (cijelu knjigu možete pročitati ovdje). Uz mnogo drugog, daje odgovor: hrvatski, srpski itd. samo različite varijante jednog (apstraktnog) jezika - srpskohrvatskog.

Dvije varijante jednog jezika bi bile nešto kao kupus i karfiol. Ili možda kao karfiol i prokulice.

Dalje, Snježana Kordić tvrdi da razlike među jezicima mogu mjeriti:

Što ulazi u osnovno rječničko blago, definirao je Morris Swadesh sastavivši listu od sto osnovnih riječi. Na njoj su riječi koje označavaju dijelove ljudskog tijela (oko, kosa, srce, usta), životinje (riba, pas), radnje (jesti, piti), brojeve (jedan, dva, tri), zamjenice (ja, ti, on) itd. Dva idioma se ubrajaju u isti jezik »ako imaju najmanje 81% zajedničkog osnovnog rječničkog blaga« (Kloss 1976: 303). (Jezik i nacionalizam, str. 98)

Ali nije baš posve tako. Pogledajte ovo:

"jezik"jatimismeđevlak
češki tymyhnědávlak
slovačkijatymyhnedávlak
brazilski
portugalski
euvocê a gente
(nós)
marromtrem
europski
portugalski
eutu nóscastanhocomboio
danskijegduvibruntog
švedskijagduvibruntåg

Kako to da su brazilski i europski portugalski "isti jezik" (dvije verzije, dakako), a danski i švedski "dva jezika"? Danci i Šveđani, kad se sretnu, ne trebaju prevoditelje. Teško da bi usporedba "osnovnih riječi" pokazala da su danski i švedski bitno različitiji od dvije vrste portugalskog, pogotovo ako zanemarimo pisanje i gledamo izgovor, koji je prilično različit u Portugalu i Brazilu.

Slično vrijedi za "španjolski" koji se govori u Americi i Španjolskoj – različite zamjenice, različit izgovor, oko 9000 različitih riječi (ne onih koje se tek malo drugačije izgovaraju) – i opet ljudi smatraju da je to "jedan jezik".

Ovdje imamo jednostavno dvije tradicije – danski, norveški (o kome ću malo niže) i švedski se tradicionalno smatraju različitim jezicima – a brazilski i europski portugalski ne.

Još problema se, kao i obično, nalazi u detaljima. Recimo da uspoređujemo riječi dvije i dve. Jesu li to dvije različite riječi, ili tek različit izgovor jedne te iste riječi? Gdje je granica? Jesu li njemački Maus i engleski mouse – dvije riječi za miša – tek različiti izgovori? A hrvatsko tri i englesko three?

Dalje, ova "lista od sto osnovnih riječi" M. Swadesha uopće nije sastavljena s namjenom uspoređivanja jezika: ideja je bila da se nekako ocijeni koliko je star predak dva srodna jezika (o tome ću pisati u posebnom postu). Originalna zamisao je bila da se tri i englesko three računaju kao "ista riječ", a npr. glava i head ne.

Ako i zanemarimo takve sitnice, zanemarimo tradicionalnu klasifikaciju, kažemo i da su npr. danski i švedski tek varijante istog jezika, i prihvatimo taj kriterij od 81%... postoji sljedeći problem: zamislimo da imamo tri jezika, A, B i C, i da je A blizak B, a B blizak C, ali je C dalji od A. Tada "Klossovim postupkom" možemo zaključiti da su A i B isti jezik (recimo, imaju 85% sličnosti), štoviše da su i B i C isti jezik, ali da A i C nisu isti jezik (jer imaju, recimo, 70% sličnosti)!

Takva je stvarnost. Neke stvari je teško dijeliti. Ne radi se o tome da lingvisti "ne žele" odvojene, posebne jezike: stvarnost je jednostavno drugačija. S. Kordić, međutim, inzistira da kriteriji postoje. I tu se vraćamo na biologiju:

ne znači da biologija nema kriterije po kojima određuje što je različita vrsta. (Jezik i nacionalizam, str. 108)

Zapravo, koliko god je jasno da su kupus i karfiol "ista vrsta", sličan problem postoji i u biologiji, gdje je u nekim slučajevima teško odrediti koliko vrsta postoji, tj. pripadaju li dva organizma istoj vrsti. Štoviše, "vrstu" je u biologiji teško definirati baš kao i "jezik" u lingvistici!

Da biste vidjeli koliko stvarna situacija može biti komplicirana, u Norveškoj postoje dva standardna jezika (i neki su udžbenici za škole pisani na jednom, neki na drugom jeziku — škole biraju koji će jezik koristiti). Jedan se zove bokmål a drugi nynorsk. Prvi je doslovno "književni jezik", a drugi "novonorveški". (Da bi stvari bile još kompliciranije, za bokmål postoji i alternativni, arhaičniji pravopis, koji se zove riksmål, zapravo ono kako se bokmål pisao prije 2. svjetskog rata!)

Bokmål je vrlo sličan danskom jeziku, zapravo je to pisani danski jezik (Norveška je stoljećima bila pod danskom vlasti) koji se malo specifično izgovara, plus neke posebne riječi. Ako prihvatimo tu granicu od 81%, danski i bokmål bi bili isti jezik. E sad, Norvežani zovu bokmål "norveški" i ne postavlja se previše pitanja je li to zapravo norveški ili danski, li je bokmål samo varijanta danskog. Svi lijepo žive i bez tih pitanja.

Pitanje jesu li hrvatski i srpski – kako ih god definirali — jedan jezik (ali više varijanti) ili nisu, zapravo nije pravo pitanje. Pravo je pitanje što je zajedničko srpskom i hrvatskom, što je različito, i zašto su neke stvari zajedničke, a neke nisu. Još je bolje pitanje – zašto Srbi i Hrvati toliko raspravljaju o jeziku.

_______________
¹ slike su s Wikimedije, autori: Forest & Kim Starr.

Nema komentara:

Objavi komentar