Da ili ne?

U jezicima svijeta postoji više načina za formiranje tzv. polarnih pitanja (ili da-ne pitanja). To su pitanja tipa imaš li karte?.

U raznim jezicima se najčešće koristi posebna upitna čestica, a relativno često se pitanja razlikuju samo posebnom intonacijom; u rijetkim jezicima (kao u engleskom i njemačkom) u takvim pitanjima se mijenja red riječi.

Više o raznim načinima formiranja pitanja možete pročitati u Svjetskom atlasu jezičnih struktura (WALS, na engleskom).

Hrvatski ima sve te načine! Standardni jezik koristi upitnu česticu li, ali glagol se miče na prvo mjesto:

Imaš li karte?

U svakodnevnom, razgovornom jeziku — ali često i u pisanju — umjesto upitne čestice li koriste se i čestice da li i je li, koje se obično skraćuju u dal i jel (a pišu se i da l' i je l') ili :

Da li imaš karte?
Jel imaš karte?

Na kraju, razgovorno se može pitanje postaviti samo promjenom intonacije, bez ikakvih čestica ili promjene reda riječi:

Imaš karte?

Zanimljivo je da u ovoj prastaroj pjesmi grupe Drugi način možete čuti i standardni način formiranja pitanja i razne razgovorne načine (osim onog koji ima samo promjenu intonacije):

I dal još svirate noću pored rijeke
Sad je došlo lijepo vrijeme
Pjevate li one naše pjesme

Da li ponekad sretneš moju dragu
Jel još uvijek onako lijepa
pita li za mene i dal me čeka

(G. Turina)

Iz razloga koji nisu očiti, standardni hrvatski jezik prihvaća samo polarna pitanja formirana tako da se glagol stavi na prvo mjesto, a iza njega stavi li. To je i jako česti jezični "savjet":

Pogrešno je: *Da li me čuješ?; *Da li možeš to napraviti?, a pravilno: Čuješ li me?; Možeš li to napraviti? Često se griješi tako da se pravilo doslovno razumijeva kao da skupinu da li treba samo zamijeniti skupinom je li. Međutim, pogrešno je i: *Da li možeš doći? i *Je li možeš doći?, a pravilno je: Možeš li doći?
(Jezični savjeti IHJJ, izvor)

Naravno, kao i u ogromnoj većini ovakvih "savjeta" (zapravo, propisa, jer govori što je "pogrešno") ni ovdje nećemo dobiti odgovor zašto je nešto pogrešno.

Iako su pitanja s da li "pogrešna" (iliti, nestandardna) takvih rečenica možemo pročitati na mnogo mjesta:

Da li je štednja u eurima sigurna? (Poslovni dnevnik)
Kako mogu saznati da li se moj lijek nalazi na B listi lijekova? (Croatia zdravstveno osiguranje)
Da li ste znali? (Nacionalni park Kornati)
Da li se prepoznajete? (FI Management)
Da li postoji neki rok za podnošenje prijave za srednjoškolce... (Hrvatski zavod za zapošljavanje)

Dakle, ovakva pitanja se nalaze i na službenim stranicama raznih državnih institucija i raznih firmi. Zapravo, kad se pogleda što je češće na hrvatskom dijelu interneta, situacija je ovakva (kaže Google, pretraga je ograničena na domenu .hr):

Znate li...	607 000
Je li znate...	209 000
Jel znate... / Je l' znate...	48 000
Da li znate...	30 000
Dal znate... / Da l' znate...	15 000

Za glagol znati u ovom obliku (sadašnje vrijeme, 2. lice množine) najčešći je upravo standardni oblik. No za npr. glagol gledati nije baš tako (formi s odvojenim l' praktično i nema):

Gledate li...	7 700
Je li gledate...	18 000
Jel gledate...	1 800
Da li gledate...	60 000
Dal gledate...	2 000

Nije teško shvatiti o čemu se radi: glagol znati je čest u naslovima, u raznim pitanjima i odgovorima na stranicama firmi i institucija (iako HZZ ima i da li) te tamo ljudi "paze".

S druge strane, kad ljudi razgovaraju privatno, pitaju tko što gleda na televiziji, apsolutna je dominacija pitanja s da li.

Slično se lako nađe i za pitanja s glagolom piti:

Pijete li...	5 000
Jel pijete...	1 200
Da li pijete...	67 000

Ako pažljivo čitate i jezični savjet IHJJ, vidjet ćete da predlažu "zamjenu" skupine da li — prema tome, u IHJJ pretpostavljaju da će ljudi sami po sebi sklapati pitanja s da li i onda ih mijenjati u standardni oblik:

U rečenicama s vezničkom skupinom da li da (npr. Reci mi da li da kupim kruh.) nije moguće na taj način zamijeniti skupinu da li.
(isti izvor)

Pravo je pitanje zašto je forma koja često prevladava u intimnoj komunikaciji proglašena nestandardnom. Ako malo prokopate po internetu, brzo ćete naći tvrdnju da su pitanja s da li "srbizmi" (utjecaj srpskog jezika). No, zašto bi se baš taj "srbizam" toliko proširio, a neki drugi (npr. riječi kao spanać, časovničar, makaze itd.) nisu se uopće proširili, pa mnogi u Hrvatskoj uopće ni ne znaju što znače?

I da li je da li uopće "srbizam"? I što je točno problem ako je? (Da ne nabrajamo turcizme i hungarizme u hrvatskom, od alata i lopte do torbe i zanata — i Turska i Mađarska su u prošlosti dominirale Hrvatskom ili dijelovima Hrvatske...)

Teško je odgovoriti na ta pitanja. Dok razmišljamo, evo još jedne stare pjesme...