Na površini jezika

Još jednom zamislimo Dalmatinca u Zagrebu: Ante je došao na studij i zamjećuje kako ne razumije baš sve što Zagrepčani govore. Svako toliko čuje nepoznatu riječ, a često i one koje razumije Zagrepčani izgovaraju na (njemu) čudan način. Kad žele reći da će nešto napraviti, kažu budem i slične zanimljive stvari.

Prolazeći gradom, Ante primjeti u izlogu knjižare Purgerski rječnik autora Ivana Brnčića. Evo nečeg što će mi objasniti kako Zagrepčani govore, pomisli Ante! (Zagrepčani se zovu i Purgeri.)

Purgerski rječnik je mala knjižica koja je nastala tako da je g. Brnčić putem interneta nekoliko godina prikupljao različite purgerske riječi i marljivo ih zapisivao: sadržaj rječnika i objašnjenje autora možete pročitati i na blog.dnevnik.hr/purgerskirjecnik. Izdan je 2013.

Ovaj rječnik sadrži oko 700 purgerskih riječi, u jednostavnom popisu. Evo kako to izgleda:

Još neki parovi su:

brijati	misliti, ljubiti se
gablec	užina

Ako vam ovo izgleda OK, opet vas moram razočarati. Anti može ovaj rječnik pomoći da shvati neke riječi, ali ne i da ih sam upotrebljava!

Recimo, kako da Ante izgovori riječ gablec? Je li naglasak na prvom slogu (gablec) ili na drugom (gablec)? Naravno, ako vam je ta riječ poznata, odmah ćete znati odgovor — na prvom. Ali ako već znate te riječi, ne treba vam rječnik! On se piše za one koji ne znaju — na primjer, za ljude kao Ante.

Problema ima još: može li se npr. hajcati koristiti jednako kao grijati? Uzmete lonac iz frižidera, stavite na štednjak, i hajcate zelje? Teško, bar koliko ja znam, a ja sam Purger. Te dvije riječi nemaju posve isto značenje: hajcati prije znači ložiti peć i sl.

Onda glagol iskati. Kako bi se on trebao upotrijebiti? Ja iskam? Ili ja iščem? Možda ja išćem?

Dalje, kako se izgovara č u tim riječima? Kao u standardnom hrvatskom jeziku? A ć? Izgovaraju li se neki samoglasnici dugo, a neki kratko? Koji?

Ovaj rječnik jednostavno ne sadrži dovoljno informacija. Zbog takvih nedostataka, ovakvi rječnici su korisni samo ako tražite objašnjenje riječi koju ste negdje pročitali ili čuli, ali neće vam omogućiti da govorite ili pišete one riječi koje nikad niste čuli. Ne objašnjava kako se riječi izgovaraju, nema oblika osim infinitiva (iskati) i nominativa (gablec).

Osim toga, koje su to riječi? Čuju li se te riječi i danas? Ili su već nestale? Koje riječi koriste samo mlađi, koje samo stariji, a koje svi? Iz ovog rječnika to ne možemo doznati. Ne znamo tko je i kada zapravo koristio te riječi. Jezikoslovac koji proučava neki govor treba te informacije.

Zbog ovog je ovakav rječnik kao opis starog zagrebačkog govora sa stajališta jezikoslovlja praktično bezvrijedan.

Ima mnogo sličnih rječnika na internetu koji se uglavnom svode na običan popis riječi. Recimo, Osnovna škola Plokite u Splitu ima ovaj popis "starih splitskih rići". Evo par njih:

čakod-štogod, nešto
čakula-razgovor, časkanje, brbljanje
čaro-prozirno, jasno
čančarije-tričarije

Popis je napravljen na točno isti način kao Purgerski rječnik, iako ne vjerujem da su autori surađivali. (Ipak, iz ovog popisa se može lako saznati da Splićani koji su sastavili ovaj popis ne razlikuju č i ć, budući da nema ć ni u jednoj riječi.) Naći ćete još toga na internetu.

I sad dolazimo do zapravo zanimljive stvari. Ti rječnici i popisi se rade s namjerom da se sačuvaju i zabilježe riječi koje se više ne govore ili da se zabilježe riječi koje se govore ali ljudima iz drugih krajeva nisu poznate. Ljudi ponekad ulažu velik trud u izradu takvih rječnika.

Međutim, ljudi redovno skupljaju samo riječi koje su različite od standardnih. Ne upada im u oči da se neke riječi iako se pišu isto kao standardne, zapravo izgovaraju malo drugačije. Recimo, u nekom govoru se žena možda naglašava na zadnjem slogu, ali budući da se piše isto, autor ne bilježi tu riječ.

Amateri-autori rječnika prilično rijetko misle da je bitno zabilježiti kako se riječi naglašavaju: zato ne znam izgovoriti one splitske čančarije. Vrlo rijetko bilježe razlikuju li se glasovi u njihovom govoru od standardnih glasova i kako. Često ne bilježe posebne oblike koji nisu očiti (tipa iskati, iščem). Ne bilježe točnu uporabu glagola: iz Purgerskog rječnika nikad ne biste saznali da se može brijati na nešto, brijati nešto ali i brijati s nekim!

Općenito, ljudi vrlo rijetko razmišljaju o glasovima svog govora. O naglascima razmišljaju tek kad čuju neke naglaske koji se razlikuju od onih na koje su navikli. Rijetko razmišljaju i o gramatičkim pravilima...

Kad ljudi postavljaju čuveno pitanje "što je pravilno", najčešće ga postavljaju kao "koja je riječ pravilna", a vrlo rijetko "kako se pravilno izgovara ć", iako ovo drugo pitanje utječe na sve riječi u kojima je ć, a prvo pitanje se odnosi samo na jednu jedinu riječ! (Opet vas molim: ne pitajte me "što je pravilno".)

To je, po mom mišljenju, zato što su riječi na površini jezika. One se najlakše vide i svatko uči nove riječi cijeli život. Ljudi uopće ne razmišljaju o tome kako zapravo izgovaraju riječi, znaju kako koristiti glagole ali ne razmišljaju o tome. To je otprilike kao što znate voziti bicikl, ali zapravo ne znate objasniti što radite kad vozite!

Gramatička pravila i glasovi jezika se usvoje vrlo rano. Sjećate li se kad ste naučili da se množina mnogih riječi radi pomoću dodavanja i (npr. zub-zubi)? Ako niste učili hrvatski kao strani jezik, sigurno se ne sjećate...

Iz svega ovog možemo zaključiti nešto što će vas možda umiriti! Neki se boje — možda i vi? — da bi hrvatski usvajanjem većeg broja engleskih riječi prestao biti hrvatski i da bi ljudi zapravo počeli govoriti engleski! No te riječi (ivent, frend, stejdž, šoping itd.) i dalje se upotrebljavaju na hrvatski način, stroj ispod površine ostaje nepromijenjen. Iako su stari Purgeri imali mnogo riječi preuzetih iz njemačkog, što je očito iz Purgerskog rječnika, to ne znači da su oni zapravo govorili njemački! (Bilo je dakako u Zagrebu i ljudi koji su zapravo govorili njemački.)

Da se našalim: ne možete bojanjem dlake psa pretvoriti u nešto drugo...

(slika: Phaidon.com)