Nakon što sam podijelio jedan besmislen članak o jeziku na Facebooku – pod naslovom Da bi razumjeli lingvistiku, moramo razumjeti njezinu povijest – jedan komentator me pitao u komentaru mogu li objasniti zašto je besmislen.
Evo objašnjenja, i nekoliko jednostavnih kriterija po kojima možete prepoznati da autor teksta ne zna baš o čemu piše.
Skoro je svaka rečenica besmislena, i nemam vremena sve komentirati, ali evo najzanimljivijih dijelova:
Srbijanci su preuzeli kajkavsku ekavicu i uveli upitnu zamjenicu šta umjesto kaj. Izmjenili su naglasak i značenje mnogih riječi, najprvo pod Osmanlijama a potom preko ruskog pravoslavlja.
Čim pročitate nešto gdje je glavna osobina nekog govora ikavica, ijekavica, ekavica, dakle, izgovor riječi lip, lijep ili lep, a sve ostalo se uopće ne spominje, ili zanemaruje, možete biti sigurni da autor ne zna baš puno.
U jednom postu sam pokazao kako se jezik mijenja. Namjerno sam izabrao primjere pas/pes, magla/megla, jer je to primjer koji je manje očit od razlike lijep-lep. Budući da standardni jezik u Srbiji ima lep, standardni jezik u Hrvatskoj, Crnoj Gori i BiH lijep, a u Splitu se govori lip, to je razlika koja svima prvo padne na pamet. Ali je samo jedna razlika.
Uz nju, postoji razlika koju sam iskoristio kao ilustraciju: a/e, u mnogim riječima magla/megla, kasno/kesno, sam/sem, sanjam/senjam.
Međutim, postoji još i razlika u/o u riječima put/pot, ruka/roka itd., a u nekim krajevima je u takvim riječima ou, pa se u dijelovima Zagorja i Međimurja govori rouka:
Pali Ribarić i Bundeki so bili ovo leto hendikepirani jer im je nej dojšo njegov sosed Joža šteri mo je mouro biti desna rouka. (Izvor)
Postoje još mnoge razlike, koje su manje očite (ali ću i njih objasniti kad dođe vrijeme).
Dalje, u Zagorju, ono što obično zovemo "kajkavski", zapravo nije ekavski – stvar je malo kompliciranija. Dovoljno je pogledati ovaj recept s interneta:
Na najže sam si prešla po melju. Zasipala sam ju v zdelu i zalejala z mlačnu vodu. Z jenu ruku sam si prijela zdelu v krile, a drugu sam porinula v mlačnu smesu. Po cajtu, kad sam zamesila tieste, podeljila sam ga na male komačeke. Pustila sam da si otpočine pol vure, a po tem sam ga z sukalnikom razsukala da bude čim tenše. (Izvor)
Kao što vidite, nije testo, već tieste – u tom govoru, nemamo uvijek e.
Dalje, pogledajte koje su razlike između ovog i današnjeg standardnog srpskog, ili govora u Srbiji. Mislite li da je dovoljno što umjesto kaj, i par ruskih riječi? A riječ tenše, kako su Srbi od nje napravili tanje?
Dakle, kad netko svodi kajkavski na ekavski + par specifičnih riječi, tipa kaj – možete biti sigurni da zna jako malo o kajkavskom. Naglasak nisam ni spominjao!
Dalje, kako bi to Srbi "preuzeli" ekavicu? Pa Srbija je dosta daleko od Zagorja. I zašto bi to napravili? I imamo li uopće ikakve dokaze za to?
Tko god tvrdi nešto vrlo neobično, teret dokazivanja je na njemu. Ako tvrdite da je britanska kraljica čovjek-gušter, morate imati jako, jako dobre dokaze za svoju tvrdnju.
Iskonski hrvatski jezik danas se zove sanskrit. To je bio slogovni jezik i jedino ga u Europi susrećemo na čakavskim prostorima, dosta često sa izvornim značenjima.
Sanskrit je stari jezik iz Indije, na kome su pisane svete knjige hinduizma. Nije teško naći riječi iz sanskrita koje su slične čakavskim riječima, evo dvije:
| sanskrit | čakavski |
|---|---|
| agni | oganj |
| bhrātṛ | brat |
Međutim, nema ništa posebno u tim riječima, recimo u češkom je vatra oheň, u ruskom ogonj, u slovenskom ogenj, a latinski – ignis. U latvijskom je uguns, itd. Drugu riječ da ne spominjem, ona je slična i u engleskom (brother) i njemačkom (Bruder).
Takve sličnosti su odavno uočene, i svi koji su u poslijednjih 200 godina proučavali takve stvari, slažu se da je najbolje objašnjenje da su svi ti jezici – uključujući sanskrit – potekli od jednog jezika, koji je nazvan "praindoeuropski".
Naravno, posebno je pitanje zašto se je danas u Hrvatskoj običnija riječ vatra od riječi oganj – ali to je posve različito pitanje.
Ako netko povezuje neki od starih jezika (npr. sanskrit, sumerski, staroegipatski) direktno s današnjim govorom svoga kraja, ili ima jako, jako dobre argumente, ili ne zna o čemu govori.
Međutim, čakavica je suglasnički jezik i svaki današnji samoglasnik u suglasničkom pismu je stao za suglasnik.
Ovo je potpuna nebuloza, što je to uopće "suglasnički jezik"? Svaki jezik ima i samoglasnike i suglasnike (jasno, neki imaju više samoglasnika, neki manje, itd.)
Kakvo je to "suglasničko pismo"? Istina je da postoje neka pisma u kojima se bilježe samo suglasnici, ali nemamo nijedan zapis iz naših krajeva s takvim pismom.
Na ekavskim prostorima danas susrećemo ikavce, a to su Hrvati iz Bosne i Dalmacije koji su bježali pred Osmanlijama. Ovo nam nedvojbeno dokazuje da je čakavica nekada bila ekavska kao kajkavica.
Nažalost, Povaljska listina, tekst s Brača iz 1250, dakle bar stoljeće-dva prije prodora Osmanlija, pokazuje već ikavske oblike didić, človik ("čovjek") itd. A na Braču se i danas govori čakavski.
Međutim, ovim Hrvatima je katolička Crkva preko Franaka, koji su bili Germani, nametnula dvoslov ie a izvorni glas i. Kako je slovo i u grčkom pismu stalo za glas j, nastala je jekavica. Isto tako zamjenica ča je postala šta jer su Germani naš glas č pisali dvoslovom št. U Bosni se zamjenica šta pisala šča.
Ovo je tolika glupost da skoro ne treba komentirati. Koji su to "Germani" pisali č "dvoslovom" št? I zašto bi pisali tako? Oba stara pisma kojima su pisali Hrvati (i svi ostali Slaveni) imaju posebno slovo za č. Ako se pisalo latinicom, pisalo se npr. cc, ch ili posebnim slovom ç.
Dalje, ako se č pisao št, zašto onda nije svaki č postao št, zašto nemamo štekati (od čekati), štuvati (od čuvati), štaroban (od čaroban) itd.?
Na kraju, kako bi način pisanja mogao promijeniti uopće izgovor (cijeli tekst se stalno poziva na to). Pa prije 100 godina je 90% ljudi bilo nepismeno, a prije 600 i više godina 99%. Kako bi neki nepismeni seljak ili ribar promijenio svoj govor zato što neki redovnik ili činovnik umjesto č piše št (kad bi to bilo istina)?
Ako netko brka promjene u govoru s promjenama u pismu - ne zna o čemu govori. Promjene u pismu su redovno posljedica promjena u govoru, a ne obrnuto (recimo, kad netko brka č i ć u pisanju, znamo da u njegovom govoru nema razlike).
Naime, hrvatska ekavica je imala drukčiji naglasak i nije bilo dugog i kratkog e.
Opet, ne postoji "ekavica". Postoje govori u kojima se nalaze ekavski oblici (npr. lep), ali ti govori su međusobno različiti. Štoviše, upravo se u mnogim govorima u Hrvatskoj jako čuva razlika između dugih i kratih samoglasnika, pa je recimo u mnogim govorima u nemam dugo e, a u riječi nešto kratko. Usporedite i kako se u Splitu razlikuju pisma (množina od "pismo") i pisma ("pjesma") – razlika je upravo u duljini samoglasnika i.
Primjerice, naziv Haravača, koji je značio Krist, se suglasnički pisao Arva i Erve, odnosno, Aria i Erie jer neki pisani jezici nisu imali slova za sve suglasnike. ... To je bila liburnijska čakavica koja je na ove prostore došla pred 10 tisuća godina. ... Dolaskom semitskih Grka u Europu, Liburni su najprvo istjerani sa prostora Stare Grčke. ... Zbog semitskog uticaja Hrvati iliti Liburni koji su naseljavali prostore prema sjeverozapadu Europe su nazvani Helveti i Helveni. Helveni su još bili poznati kao Claveni, odakle etnici Slaveni i Veni. Herodot ih naziva Keltima.
Ovakve tvrdnje se suprotstavljaju svemu što su povjesničari utvrdili... otkako se povijest proučava, dakle valjda od doba starog Rima. Ne možete tvrditi da je Haravača značio "Krist", ako nemate jako dobre dokaze, recimo neki stari dokument, prijevod nekog evanđelja, bilo što.
Praindoeuropski je postojao prije nekih 6000 godina i to je gruba procjena, nakon 200 godina proučavanja, kombinacijom ligvistike, arheologije, genetike itd. Odakle podatak o 10 tisuća godina? Kako je uopće moguće dokazati tako fantastičnu tvrdnju (najstariji sačuvani tekstovi su nastali mnogo, mnogo kasnije)?
Samo spominjanje "semitskih Grka" je nevjerojatno – što bi to značilo? Praktično nitko ne smatra da su Grci "Semiti" (to je obično naziv za narode koji govore tzv. semitskim jezicima, najprije Arape i Židove, iako ih ima još). Dalje su nazivi Kelti, Slaveni, Liburni nabacani lopatom – što više, to bolje, naravno, bez ikakvih dokaza.
Kad je 1102. godine Crvena Hrvatska došla pod mađarsku vlast, Bosna je postala suverena hrvatska država i glagoljicu zamjenjuje cirilica ili kirilica koja je utemeljena na glagoljici, što znači da je, za razliku od grčkog pisma, imala sva slova za sve hrvatske glasove. ... veliki broj Hrvata sa prostora pod mađarskom vlašću je pobjegao u Bosnu i vratio se iskonskoj dvojnoj religiji, odrekavši se čak i starog kršćanstva ili judeizma.
Prvo, ćirilica nije utemeljena na glagoljici, nego se radi baš o prilagođenom grčkom pismu. Drugo, na ćirilici se pisalo i na Braču 1184, kad je napravljen Povaljski prag, ispisan ćirilicom. Štoviše, na Baščanskoj ploči, koja je napravljena oko 1100. godine, i ispisana glagoljicom, ima nekoliko ćiriličnih slova.
Odakle ideja da je velik broj Hrvata pobjegao u Bosnu? Postoji li ijedan dokaz za to?
Međutim, lingvistika nije dogma nego znanost.
Ovo je jedina rečenica koja ima smisla u cijelom članku. Na žalost, autor ne razumije što je to znanost. Znanost je istraživanje i onda zaključivanje, a ne sastavljanje fantastičnih priča, bez razumijevanja o čemu se zapravo govori.
Nema komentara:
Objavi komentar